Propovijed: Zločin i kazna

 koju mi jedva možemo definirati na karti i koju poznajemo samo po lošim vijestima. Ljudi koje evanđelja spominju s njim u kontekstu Herod, Pilat i ostali, kao da su ljudi iz povjesnice, poznati tek jer su živjeli i djelovali u Isusovo vrijeme.

Danas, također, evanđelje nam stavlja dva, tada aktualna događaja, za koje nitko ne bi znao da se nisu dogodila baš u Isusovo vrijeme. U tamo nekom Siloanu, srušila se kula, i ubila osamnaest ljudi. Kasnije, isti Pilat, koji je dao razapeti Isusa - zbog nekog je terorističkog napada dao pobiti i nevine Galilejce da malo zaplaši narod. Izveo je to na najokrutniji mogući način da bi se što više o tome pričalo.

Ipak, zvuči li nam to poznato?

Itekako! Mi, koji danas ovo čitamo, pred svojim očima promatrali smo i, očito je, promatrat ćemo isto. Sjetimo se – prije šest godine užasnuti smo promatrali pad ne jedne nego dvije kule – simbola moći i prestiža, kako se ruše pred našim očima odnoseći sa sobom tisuće života. Gledamo kažnjavanje i odmazde raznih okupatorskih vojski i krvoprolića koja oni često prouzroče pa sistemu 'podijeli pa vladaj'.

Mi kao narod, pojedinci, koji smo čuli fijuk granata i tutnjavu topova gledamo na to drugačije, lakše suosjećamo i lakše razumijemo, poznata nam je sva realnost takvih događaja. No, činjenica je, tragedije smjenjuju jedna drugu i ako mi ili naši bližnji nismo direktno pogođeni, one ostaju tek vijesti s televizijskog ekrana i padaju u zaborav. Krvava ljudska povijest spušta se od naših dana sve do u prapovijest.



Može li ovaj naš krvavi svijet uopće biti bolji kad ni njegov Stvoritelj nije djelovao s puno manje krvi? U prvom čitanju pred nama je krucijalni moment Staroga zavjeta – Bog objavljuje svoje ime – Ja Jesam, Yahwe (a ne Jehova kako uporno pogrešno žele to ime pročitati Jehovini svjedoci). Bog obećava Mojsiju da će izbaviti svoj narod iz egipatskih šaka (poslušaj). Ali kako će On to izvesti? Ne samo da neće štedjeti zemlju, da će biti daleko od ekologije – zagadit će Rijeku (Nil), uništiti žetvu, već neće štedjeti ni ljude – one koje je stvorio. Pobit će sve prvorođence u zemlji egipatskoj, pobit će faraona i svu njegovu vojsku a konačno oborit će se i na svoj narod. Sv. Pavao to fatalistički objašnjava u današnjem drugom čitanju: Ali većina njih nije bila po volji Bogu: ta poubijani su po pustinji. Čak ni Isus danas ne ide puno dalje od te krvave ljudske povijesti – naviješta nam mogućnost sličnog krvavog završetka.

Ova smokva s kraja evanđelja, koja je pošteđena ovoga puta, isto tako može biti prokleta u trenutku – sjetimo se kako je to Isus učinio nad neplodnom smokvom.



Je li to stvarno najsavršeniji mogući svijet, zar Bog ipak nije mogao naći drugi način da ga stvara i održava, zar zaista čovječanstvo mora plaćati tako okrutnu cijenu za samo jednu đavolsku prevaru i konačno je li Bog zaslužuje naziv dobroga Oca koji voli sve što je stvorio?

Kada ovako postavimo stvari potrebno je puno vjere i hrabrosti da ne zaklopimo svoju Bibliju i svoju vjeru i kažemo sami sebi: ipak mi je bolje ostati u blaženom neznanju jer zaista ovakvog Boga ne mogu prihvatiti.

Mnoge su pametne glave razmišljale o toj skandalaznoj činjenici – zla u svijetu koje je prisutno u čovjeku, koje se očituje između ljudi i između ljudi i Zemlje na kojoj žive. U tim pitanjima mnogi su jednostavno okrivili Boga i prezreli ga nemajući dovoljno poniznosti upitati Njega samog za razlog, za svjetlo.



Odgovor, ukoliko se to uopće može nazvati odgovor jer na ta pitanja svi mi moramo sami odgovoriti, jedan od odgovora je koliko jednostavan toliko paradoksalan. Otac i majka koji daju život svome djetetu svjesni su sve nepravde, opasnosti, zla i jada ovoga svijeta, ali ipak uvjereni su u najbolje za svoje dijete, daju mu mogućnost da živi, da uđe u taj i takav svijet. Bog, donoseći čovjeka na ovaj svijet, darujući mu mogućnost da bude, riskira puno ne samo dajući mu slobodu nego još da čovjek koristeći tu slobodu ne prezre i odbaci Boga. Čovjekova smrt nije samo u odbacivanju Boga, ona je za mnoge u odbijanju da djeluju i žive po Božju u onom osnovnom: čini dobro drugome, ne čini mu ono što ti ne želiš da tebi drugi čini.

A strašna je kazna nevjere – biblijski pisci ne prestaju ponavljati kako faraon nije htio povjerovati Mojsijevim riječima, kako narod često ne vjeruje u pustinji i konačno kako židovski glavari ne vjeruju Isusu i nad narodom se ostvaruju strašne Isusove riječi, 70. godine, kad Jeruzalem biva razoren.



Čovjek, bio vjernik ili nevjernik živi od vjere. Kad dvoje ljudi daruju život, stvaraju dijete vjeruju da će 'sve biti dobro'. Od te vjere čovjek živi, vjeruje u ljubav svojih roditelja, vjeruje u ljubav osobe koju voli, vjeruje u osnovne zakone fizike, matematike koji su u osnovi svega čime se služi, a ne može ih vidjeti niti ih stručnjaci mogu do kraja utemeljiti, sve važne stvari u životu počivaju na vjeri i povjerenju.

Najvažnija stvar u životu, vjerovati da moj život ima smisla i zakonitosti, da ja i sve što me okružuje nismo stvoreni slučajno i da sva krv i nepravde moga vremena tek pokrivaju bit stvari izazov su moje vjere u moj vlastiti Izlazak.



Prvi veliki izazov u vjeri svakog kršćanina je prihvatiti činjenicu da Bog krvavim putem čini taj prvi Izlazak s Mojsijem na čelu, da je onaj drugi, Isusov isto tako krvav, poduzet u potpunom predavanju, nenasilju pred nepravdom i da konačno moj vlastit Izlaza ne može biti nego krvav i težak. No izazov tu ne prestaje! Pralik – Mojsije i ideal Isus zovu da i ja nenasiljem i povjerenjem u Onoga u kojem sve bivstvuje, postoji, krenem protiv nepravde, okrutnosti, nevjere i krvi k Oslobođenju i da počnem davati svoj plod jer rastem u njegovom vinogradu, u njegovoj zemlji. Naprotiv, moja nevjera nužno me čini sličnima onima koji su uzrok nepravde u svijetu a kazna nevjere strašna je… .

Svi ovi tekstovi ponovo nam sugeriraju: Život biraj, u njemu djeluj i bit ćeš spašen.


objavljeno: 06.03.2010.