Povijest i ustroj
Povijest i ustroj palotinaca
Kada je Pallotti umro, ni cjelokupno djelo ni Središnji pokretački dio nisu bili do kraja organizirani. Za djelo, koje je planirano da se raširi po cijelome svijetu, a koje je imalo vrlo labave veze i organizaciju u sebi, trebalo je stvoriti jaku zajednicu koja bi vodila.
Pallotti je trošio napore svojih posljednjih godina na ustroj svećeničke kongregacije, koja je organizirala i koordinirala sve pothvate. O vođenju i upravljanju Družbe katoličkoga apostolata postojale su samo nedovršene skice. Taj su posao svećenici kongregacije morali privesti kraju. Još prije svoje smrti opomenuo je Pallotti subraću: »Brinite se za Družbu koliko god možete, kao što su se svi sveti osnivači i osnivačice brinuli za osnutak, širenje i uzdržavanje svojih različitih zaklada. Još više: brinite se za Družbu kako su se naš Gospodin Isus Krist, njegova sveta Majka, sv. Josip, apostoli i učenici Gospodinovi brinuli za osnutak i širenje katoličke i apostolske rimske Crkve.«
Članovi Družbe nakon Pallotijeve smrti nisu bili jedinstveni ni glede broja obećanja ni glede karaktera njihova obvezivanja. A bilo je protivnika Pallottijeve zamisli i u drugim crkvenim krugovima, koji su papi Piju IX. iznijeli svoje zamjerke zbog imena Družba katoličkoga apostolata. Sveta Stolica mijenja ime kongregacije u Pia Societas Missionum. S promjenom imena Papa nije htio pogoditi bit Družbe. Stoga je uredio da sadržajno novi naslov treba biti jednak staromu. Ime Pia Societas Missionum ostaje do 1947. kada se Družbi vraća izvorni naziv.
Pedesete su godine 19. stoljeća za mladu Družbu bile vrijeme kušnje kada joj je javni utjecaj oslabio, neki od prvih članova odlaze, a mlada zajednica stoji pred utrnućem. Jedino što je drži jesu riječi utemeljitelja koje je izgovorio na samrti: »Ova će zajednica biti blagoslovljena od Boga.«
Šezdesetih godina u Družbi traje proces traženja i profiliranja; Družba dobiva nova pravila koja su pomogla da se u njoj razviju duh jedinstva i nove vizije. Izrazito talentiran svećenik duboke duhovnosti, Faa di Bruno, staje na čelo zajednice. Posebnu je važnost kao general davao izboru i pravomu odgoju podmlatka. U Rimu se nije našlo pogodno mjesto za školovanje i formaciju svećeničkih kandidata pa je Faa di Bruno novcem od svojega imutka izgradio u svojemu zavičaju Masio prostran kolegij. Broj pitomaca u kolegiju je iz godine u godinu rastao, a na isti način i broj članova Družbe. Družba je od početka bila internacionalna i djelovala je u Engleskoj i Francuskoj, Brazilu (od 1886.), Njemačkoj (od 1892.), Australiji (od 1901.), Poljskoj (od 1907.) i dr.
Družba je rasla i širila se te je zbog lakšega upravljanja bilo nužno podijeliti je u provincije. Generalni kapitul Družbe 1909. raspodijelio ju je na četiri provincije: Talijansko-američku, Njemačku, Irsku i Američku, koja je ubrzo preimenovana u Južno-njemačku provinciju. U dvadesetim godinama 20. st. u južnoj Njemačkoj Družba se snažno razvija i otvaraju se mnoge filijale: Bruchsal, Konstanz, Untermerzbach, Schwäbisch-Gmünd i dr.
Rim je crkveni i kulturni centar svijeta, ali su već za Pallottijeva života palotinci pastoralno djelovali u Londonu i drugim europskim gradovima. Postupno se palotisnka prisutnost proširila na svim kontinentima. Već je u 19. stoljeću Družba katoličkoga apostolata otvorila prve kuće u Sjedinjenim Državama, Argentini, Njemačkoj, Brazilu, Urugvaju i Čileu. Danas ih možemo pronaći u većini zemalja Europe te u Sjevernoj i Južnoj Americi. Aktivna je i u Africi, Aziji i Australiji. Načini širenja palotinske Družbe katkada su bili nepredvidivi u iznenađujući, a katkada dobro isplanirani i sustavni. Potrebe mjesnih crkava, politički nemiri, ratni vihori i vlastiti afiniteti pojedine subraće – sve je to utjecalo na današnje stanje palotinske rasprostranjenosti po svijetu. Broj palotinaca u pojedinim dijelovima svijeta mijenjao se ovisno o broju duhovnih zvanja među lokalnim katolicima i broju pristiglih misionara. Trenutno palotinci djeluju u više od 40 zemalja. Brojčano najveće zajednice nalaze se u Poljskoj, Njemačkoj, Indiji i u afričkim zemljama.
Struktura zajednice
Družba katoličkoga apostolata pripada među zajednice apostolskoga života i ima trostupnu hijerarhijsku strukturu. Najviše upravno tijelo je Generalat sa sjedištem u Rimu, zatim slijede provincije ili regije. To su neovisne organizacijske jedinice koje imaju određen broj članova. Vodstvo provincija ili regija koordinira život i djelovanje pojedinih provincija, odlučuje o premještajima i brine za duhovni i zajednički život subraće. Cijela je Družba podijeljena u 12 provincija i 8 regija. Na najnižemu organizacijskom stupnju su lokalne zajednice u kojima palotinci žive i rade. Ukupno u svijetu ima preko 300 lokalnih zajednica, a u Hrvatskoj zasada samo dvije: u Vinkovcima i Zaprešiću. Neke su lokalne zajednice malobrojne i sastoje se od 3 do 4 člana dok ima i onih kuća u kojima živi i djeluje preko 50 subraće.
Provincije:
1. Talijanska provincija Kraljice apostola
2. Njemačko-austrijska provincija Srca Isusova
3. Irska provincija
4. Poljska provincija Krista Kralja
5. Brazilska provincija Santa Maria
6. Švicarska provincija svetoga Klausa
7. Američka provincija Majke Božje
8. Brazilska provincija svetoga Pavla
9. Američka provincija Bezgrješnoga začeća
10. Indijska provincija Prikazanja Gospodinova
11. Poljska provincija Navještenja Gospodinova
12. Indijska provincija Marijina uznesenja
Regije:
1. Urugvajska regija sv. Vinka Pallottija
2. Francuska regija Božjega milosrđa
3. Argentinska regija
4. Australska regija Kraljice svijeta
5. Ruando-kongoška regija Svete obitelji
6. Indijska regija Svjetla Kristova
7. Brazilska regija Majke milosrđa