Hrvatski palotinci
Prvi pokušaji tridesetih godina
Početci pokušaja presađivanja Družbe u tkivo Crkve u Hrvata sežu u razdoblje između dva svjetska rata u 20. stoljeću, a vezani su uz provinciju Srca Isusova iz Friedberga u Njemačkoj. Dana 25. listopada 1939. p. Erwin Helmle, SAC (1910.–1987.), po nalogu ondašnjega provincijala Wilhelma Rahmachera, SAC (1883.–1964.), iz Friedberga odlazi u Beograd, glavni grad Kraljevine Jugoslavije, sa zadatkom da nađe područje djelovanja gdje bi se Družba katoličkoga apostolata (SAC) na poseban način mogla angažirati. Kako je bio švicarski državljanin, unatoč činjenici da je rat započeo 1. rujna 1939., nalazio se u nešto boljoj situaciji od njemačkih državljana. O važnosti ovoga pothvata govori i vrlo brz posjet generalnoga rektora Družbe iz Rima, p. Adalberta Turowskoga, SAC, 3. studenog 1939. u pratnji p. Ansgara Fallera, SAC (1910.–1992.). (Nap. autora: Piscu ovih redaka je, za vrijeme boravka u Rimu u razdoblju od 1981. do 1983. p. Faller vrlo rado zborio o svome putovanju i boravku u Beogradu.) U razgovoru između p. Turowskoga i beogradskoga nadbiskupa, mons. Ujčića, zaključeno je da Družba može osnovati vlastiti konvikt (dječačko sjemenište). U kolovozu 1940. otvara se malo dječačko sjemenište u Ulici Miloša Poćerca 21 na trećemu katu. Zapravo je iznajmljen kat na kojemu se nalazilo šest soba, kuhinja, kupaonica, a iznajmljen je i podrum. Imali su, najviše, 20 pitomaca, i to većinom iz Bačke i Banata, među kojima su bili i pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti. Budući da je bijesnio rat, bilo je to vrlo teško razdoblje. P. Hemle je napustio Beograd u jesen 1943. te je time ovaj projekt okončan neuspješno. Iz te skupine pitomaca nijedan nije postao ni svećenik, a kamoli palotinac. Ratni je vihor jednostavno izbrisao taj pionirski pothvat. Jedini uspjeh postigao je p. Bernhard Sieber, SAC (1913.–1993.). Za vrijeme svoga studijskog putovanja 1939. iz Beograda je putovao u Bačku u mjesto Filipsdorf (Filipovo); danas je to Bački Gračac. Tu je susreo dvojicu veselih dječaka koji su izrazili želju da postanu svećenicima. Bili su to p. Martin Juritsch, SAC (1928.–1999.), i p. Sebastian Mueller, SAC (1928.–1991.), kojima se pridružio i p. Josef Milla, SAC, iz Tomašanaca, župa Gorjani, čiji su roditelji bili podrijetlom iz Filipova. Sva su trojica postali svećenici palotinci, a p. Juritsch je postao i generalni rektor (1983.–1992.).
Beograd 1930-tih
Kraj rata 1945. i blokovska podjela Europe donijeli su sa sobom nova zla. Na svim je stranama bilo važno preživjeti. Međusobna komunikacija ljudi unutar blokovske podjele bila je svedena tek na onu najnužniju. Tek tamo 60-ih godina dolazi do intenzivnijih kontakata. Tako i komunikacija s tadašnjom Jugoslavijom biva intenzivnija, a posebnu je ulogu u svemu odigrao turizam. Trojica palotinaca koji su bili inkardinirani u provinciju Srca Isusova u Friedbergu nisu zaboravili stari zavičaj. Rođeni brat p. Mille bio je župnik u Stuttgartu i vrlo je često dolazio u Jugoslaviju. P. Anton Zeller, SAC (1914.–2000.), tražio je sestre u ondašnjoj Jugoslaviji. P. Fehringer, SAC, i p. Klaus Walter, SAC, za vrijeme svoga boravka u Jugoslaviji posjetili su tadašnjega biskupa đakovačkoga Bajerleina, razgovarajući s njime o stanju Crkve u Hrvata s posebnim naglaskom na stanje duhovnih zvanja. Za vrijeme ovoga posjeta upoznali su župnika, mons. Dragu Kolesara, koji je bio župnik u Gundincima. Iz razgovora se zaključilo kako u ondašnjoj Jugoslaviji ima i previše zvanja te da su sjemeništa prepuna; činilo se kao da više nema mjesta za daljnje novačenje. Osim toga, i austrijska je regija pokušavala upravo iz tadašnje Jugoslavije za sebe naći pokoje zvanje. Pokušaji su se izjalovili jer su primali uglavnom one kandidate koji su bili otpušteni iz raznih odgojnih ustanova i kao takvi već su, u startu, bili osuđeni na neuspjeh.
Dolazak p. Joa de Branta
Na temelju prvih veza koje su bile uspostavljene u Jugoslaviji zanimanje za zvanja unutar provincije Srca Isusova iz Friedberga bivalo je sve veće. Godine 1962. p. Franz-Josef Volk, SAC (1910.–1985.), postaje provincijal, a viceprovincijal postaje p. Josef Milla, SAC. Apetiti za novim zvanjima rasli su iz dana u dan. Nova uprava provincije odlučila je opet započeti iznova. U tu svrhu u svibnju 1968. ponovno dolaze u tadašnju Jugoslaviju p. Dieter Speidel, SAC, i p. Jo de Brant (1939.–2002.). Namjera im je ponovno stupiti u vezu s mjerodavnim crkvenim vlastima te započeti presađivanje Družbe na hrvatsko tlo. S njih dvojicom dolazi i jedan Hrvat koji u Limburgu, kod naše braće, uči bravarski zanat. Ovoga puta odmah traže mlade kandidate koji su završili osnovnu školu (osmogodišnju) kako bi ih poslali u malo sjemenište. U početku se razmišljalo o tome da se pitomce pošalje u Hofstetten gdje bi se za njih osnovala posebna škola. No, ipak je prevladala opcija da ih se pošalje u Hersberg u Immenstaadu. U jesen, dakle, 1968. 21 kandidat odlazi u internat sv. Josipa u Hersbergu na Bodenskom jezeru dok su trojica iste godine ostala u Zagrebu na Šalati u Dječačkome sjemeništu (među njima je i p. Mijo Šibonjić, SAC). Kandidati su bili većinom iz župa Ivankovo, Retkovci, Gundinci, Komletinci i Otok. S njima je iste jeseni otišao i župnik, vlč. Drago Kolesar iz Gundinaca, kako bi dečkima olakšao promjenu koja je nastala u njihovu životu. Za to vrijeme župom upravlja p. Jo de Brant, SAC. Povratkom vlč. Kolesara u župu p. Jo se, u studenome iste godine, upisuje na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu kako bi naučio hrvatski jezik. Boravi u Bogoslovnome sjemeništu na Kaptolu u Zagrebu i podučava bogoslove engleski, njemački i francuski jezik. Pitomci koji su u Hersbergu bivaju strpani u jedan razred, neovisno o funkcioniranju škole. Kao njihov voditelj tu je p. Dieter Speidel, SAC. Znanje njemačkoga jezika kod kandidata je bilo vrlo oskudno. Zato i ne čudi da je od njih 21 samo jedan (Josip Grubeša iz Ivankova) položio privatnu maturu, a drugi (Zvonko Pinjušić iz Ivankova) u Zagrebu državnu. No, nitko od njih nije postao palotinac.
Ivankovo i Gundinci
U spomenicu župe Ivankovo 1969. župnik je napisao: »U župi pomaže p. Jo de Brant, SAC, flamanski svećenik koji je donedavno bio misionar u Indiji, a sada je poslan u našu zemlju da pripremi osnivanje palotinske zajednice u Hrvatskoj. P. Jo je učio hrvatski jezik na Sveučilištu u Zagrebu kroz jedan semestar i predavao je engleski jezik na Teološkom fakultetu u Zagrebu.« U ljeto 1971. p. Jo de Brant organizira ferijalni rad belgijske mladeži u župi Ivankovo. Od srpnja 1971. više radnih skupina iz Belgije dolazi u Ivankovo raditi na izgradnji vjeronaučnih dvorana. P. Jo često mijenja ivankovačkoga župnika kada je ovaj, zbog obveza, odsutan. A u župnoj spomenici Ivankova tadašnji župnik, vlč. Ivan Šešo, na više mjesta spominje p. Joa de Branta kao velika dobrotvora ivankovačke župe. Još jedna velika povezanost Ivankova i palotinaca jest mlada misa p. Marina Pluma, prvoga hrvatskog palotinca, koja je bila 24. ožujka 1974. u Ivankovu. Početkom listopada 1974. Ivankovo, prvi put u povijesti župe, dobiva kapelana: p. Marina Pluma, SAC, koji vlč. Vladimiru Mikrutu pomaže u dušobrižništvu. P. Jo de Brant je 1975. bio glavni organizator obnove krovišta i unutrašnjosti crkve sv. Ivana Krstitelja u Ivankovu. P. Marin Plum, nakon trogodišnje kapelanske službe, u ljeto 1977. postaje župnik u novoosnovanoj župi sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima. Pastoralni rad palotinaca u Ivankovu oduševio je mnoge mladiće koji su odlučili krenuti Pallottijevim stopama od kojih su trojica postali svećenici palotinci: p. Đuro Međed te braća p. Ilija i p. Vinko Sudar.
Za vrijeme boravka u Gundincima i u Ivankovu kod Vinkovaca p. Jo svuda traži nove kandidate za sjemenište. Međutim, ovoga ih puta ne šalje u Njemačku već u Interdijecezansko sjemenište na Šalatu u Zagreb. Uprava provincije bavila se mišlju da u Hrvatskoj otvori vlastito sjemenište. Zanimljivo je da su se spominjali Valpovo ili Osijek kao potencijalna mjesta za to sjemenište. Budući da je samo p. Jo bio na raspolaganju, od te se zamisli odustalo. Od velika broja sjemeništaraca kandidata koji su bili na Šalati samo su dvojica stigla do oltara: p. Mijo Šibonjić, SAC, i p. Jozo Ivić, SAC. Bogoslovi koji su bili otpušteni iz velikih sjemeništa javljali su se kao kandidati za novicijat u Družbi. Slalo ih se u Untermerzbach. Od svih njih samo je p. Marin Plum, SAC, slavio mladu misu 1974. u Marincima, župa Nuštar. Cijelo je to vrijeme p. Jo živio između Hersberga i Ivankova. Traži kandidate, stupa u vezu s gotovo svim župnicima u đakovačkoj biskupiji, pomaže im pri obnovi starih crkava, dvorana za vjeronauk, svjestan da iz župa dolaze zvanja. Za daljnji je razvoj Družbe bila vrlo važna odluka Provincijalnoga kapitula u Eistaettu 1974. gdje je zaključeno da budući hrvatski bogoslovi palotinci studiraju u domovini. Kao mjesto studija izabran je grad Zagreb. Kao razlozi koji idu u prilog takvoj odluci navedeno je da je njemačka teologija, ipak, »drukčija« od one u domovini, kao što je i situacija Crkve u Njemačkoj drukčija, zatim prednost studiranja s ostalim redovničkim i dijecezanskim kandidatima jer će kasnije, kao palotinci, trebati s njima surađivati; znatne su i razlike u životnome standardu, običajima itd. Tako su te iste, 1974., godine stigla trojica bogoslova u grkokatoličko eparhijsko sjemenište na Gornjemu gradu u Zagrebu. Tu su stanovali, a predavanja su pohađali na Teološkome fakultetu. No, ni tu se nisu dobro snašli.
Kuća u Subotičkoj ulici
U jesen 1974. godine, kao pojačanje i desna ruka p. Jou de Brantu, SAC, dolazi p. Ladislav Kasstner, SAC. I on prvo upisuje tečaj hrvatskoga jezika kako bi mogao nesmetano komunicirati. Stanuje u župnoj kući bl. Marka Križevčanina na Selskoj cesti te preuzima brigu za naše bogoslove u eparhijskome sjemeništu i za sjemeništarce koji su na Šalati. Jednom u tjednu svi se okupljaju kod p. Ladislava, slave liturgiju i komuniciraju. Osjeća se potreba za vlastitom kućom ili nekim sličnim prostorom. Zato je p. Ladislav krenuo u potragu za odgovarajućim prostorom. Tadašnji nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, zajedno sa župnikom župe bl. Marka Križevčanina vlč. Franjom Jurakom, ponudio je filijalnu kapelu bl. Leopolda Bogdana Mandića u Subotičkoj ulici 15 na Ljubljanici s prostorom za stanovanje. Tako smo 5. travnja 1975. dobili i kanonsku dozvolu utemeljenja vlastite kuće. Ugovor o najmu potpisan je na tri godine. Kuća u Subotičkoj toga ljeta malo je preuređena i prilagođena potrebama naših bogoslova. Prvi rektor bio je p. Ladislav Kasstner, SAC. U jesen 1975. na otvorenje je došao i p. Vinzenz Vollmer, SAC, koji je bio tadašnji savjetnik u provincijalnoj upravi i rektor u Hresbergu. Držao je bogoslovima duhovne vježbe. Nova akademska 1975./76. započela je sa šestoricom bogoslova od kojih su samo dvojica apsolvirala novicijat. Od njih šestorice ostat će, konačno, samo jedan: p. Đuro Međed, SAC, iz župe Ivankovo.
Palotinska kuća u Subotičkoj
U veljači 1976. p. Ladislav Kasstner, SAC, napušta Zagreb, vraća se u Njemačku, odlazi u Freising za dušobrižnika u tamošnjoj bolnici. Na njegovo mjesto, za rektora kuće, dolazi iz Ivankova p. Jo de Brant. Da bi dobio dozvolu boravka u Jugoslaviji, p. Jo upisuje magisterij na Teološkome fakultetu u Zagrebu. Život u Subotičkoj 15, zajedno s narodom, nije se pokazao najpovoljnijim za bogoslove. Osobito je ometan studij bogoslova dolaskom i odlaskom ljudi; zajednički je život bio nekako ukočen ili opet ometan od strane ljudi koji su rado dolazili i komunicirali s bogoslovima. Sve je više i više rasla svijest o kupnji nove kuće negdje u Zagrebu.
Osnivanje župe u Vinkovcima
slika: Kao župni stan služila je trošna obiteljska kuća
Za jednu je zajednicu od presudne važnosti i ekonomski čimbenik. Tako je došlo i do razmišljanja o preuzimanju župe u đakovačkoj biskupiji. P. Provincijal, dr. Martin Juritsch, SAC, inzistirao je da to bude gradska župa, što se kasnije pokazalo kao pogodak u sridu. Biralo se između Osijeka i Vinkovaca. Prevladala je struja koja je favorizirala Vinkovce. Tako je 15. travnja 1977. đakovački biskup mons. Ćiril Kos utemeljio župu sv. Vinka Pallottija i povjerio je Družbi. Više o toj župi kasnije, u zasebnu poglavlju.
.
Petrovaradin i Srijemska Kamenica
Prvi redovnici koji su došli u Petrovaradin, nakon oslobađanja od Turaka, bili su isusovci 1693. Isusovci su u vremenu od 1701. do 1714. sagradili samostansku crkvu sv. Jurja, a rezidenciju nekoliko godina kasnije (od 1719. do 1734.). U samostanskoj je crkvi kršten i Josip Jelačić koji je kasnije postao hrvatski ban. Dokidanjem Družbe Isusove 1773. rezidencija i župna crkva prešli su u vlasništvo biskupije.
slika: Samostan sv. Jurja palotinci su zatekli u ruševnom stanju
Za vrijeme studija u Innsbrucku p. Jerko Matoš, SAC, kao bivši đakovački bogoslov, vrlo je često kontaktirao s biskupom Ćirilom Kosom. Kao dobar poznavatelj povijesti vidio je u rezidenciji veliko kulturno dobro Hrvata koje propada. Rezidencija je bila zapuštena budući da gotovo dva stoljeća u nju nije ništa uloženo. Posljedica je bila da je izgledala kao velika ruševina. P. Matoš je toliko bio zagrijan za Petrovaradin da je naposljetku upravi provincije rekao: »…ili idem u Petrovaradin ili napuštam Družbu…« Za jednu malu zajednicu koja je bila još u povojima ovo je bio prevelik zalogaj, što će kasnija zbivanja i potvrditi. Pitanje koje se uvijek nametalo bilo je: čemu tako velika kuća za tako malu zajednicu? Samostanska je župa sv. Jurja brojila između 100 i 150 vjernika. P. Provincijal, dr. Martin Juritsch, SAC, zajedno je sa svojim Vijećem zaključio da bi rezidencija mogla služiti kao mjesto okupljanja svećenika, redovnika, redovnica, laika i mladih iz Srijema, Bačke, Banata i Slavonije i kako za početak treba obnoviti samo ono najnužnije za njezino funkcioniranje. Prvi radovi započeli su 27. lipnja 1979. pod vodstvom p. Jerka Matoša, SAC, i fr. Franje Spajića, SAC. Prvo je na redu bio krov.
Između provincije i ordinarijata sklopljen je ugovor 1. siječnja 1980. po kojemu biskupija đakovačka predaje na upravljanje Družbi rezidenciju i crkvu zajedno s čitavom imovinom in perpetuam i nutum S. Sedis. U travnju iste godine o. Jerko Matoš, SAC, imenovan je župnim upraviteljem. Najveći događaj te 1980. godine bilo je svećeničko ređenje u crkvi sv. Jurja trojice palotinaca: p. Josipa Babajića, SAC (1954.–2007.), p. Mije Šibonjića, SAC, i p. Franje Spajića, SAC. S mnogo žrtve i odricanja p. Matoš je obnavljao rezidenciju. No, njegov karakter, a posebno tvrdoglava narav, doveli su ga do odluke da napusti Družbu. Nakon odlaska p. Matoša, SAC, iz Petrovaradina i Družbe 1. lipnja 1983. za rektora rezidencije i župnoga upravitelja imenovan je p. Mijo Šibonjić, SAC. Svim žarom srca svoga dao se na posao oko obnavljanja rezidencije i crkve sv. Jurja. Najprije je morao riješiti financijski kaos, koji mu je ostavio njegov prethodnik. Tijekom tri godine, do 1. studenog 1985., uspio je obnoviti i staviti u funkciju cijelu rezidenciju. Budući da je župa sv. Jurja u Petrovaradinu brojčano bila mala (100–150 vjernika), kao financijski izvor za uzdržavanje rezidencije Biskupski ordinarijat u Đakovu stavio je
Slika: Obnova samostana sv. Jurja
Družbi na raspolaganje župu u Srijemskoj Kamenici koja je bila tek nekoliko kilometara udaljena od Petrovaradina. Prvi palotinac, upravitelj župe (imenovan 9. kolovoza 1981.), bio je p. Đuro Međed, SAC, a vikar p. Mijo Šibonjić, SAC. Posebno treba istaknuti rad p. Đure Međeda, SAC, s neokatekumenskim pokretom koji je bio prisutan kako u Novome Sadu, tako i u nekim župama na srijemskoj strani Dunava. Nakon p. Đure, koji biva imenovan rektorom i upraviteljem župe sv. Jurja u Petrovaradinu (1. studenog 1985.), u Srijemsku Kamenicu dolazi, iz Vinkovaca, p. Marin Plum, SAC. P. Marin stanuje u rezidenciji i svakoga dana odlazi u Srijemsku Kamenicu. P. Đuro nastavlja s radovima na obnovi crkve sv. Jurja, a rezidencija polako postaje mjesto okupljanja kako za svećenike, redovnike i redovnice, tako i za laike. Održavaju se redovite duhovne vježbe za svećenike koje drže poznati i iskusni teolozi poput dr. Tomislava Ivančića, dr. Alda Starića iz Zagreba te don Živka Kustića. Osim ponuda za kler, razvija se i rad s mladima koji dolaze iz raznih krajeva: Vinkovaca (župa sv. Vinko Pallotti), Tordinaca, zatim iz Selenča u Bačkoj itd.
Slika: Pogled na crkvu i samostan s Petrovaradinske tvrđave
Dolaskom p. Josipa Babajića, SAC, organiziraju se redovite tjedne tribine u obliku vjeronaučne kateheze za srednjoškolce i studente iz Novoga Sada. Sve su ove aktivnosti trajale do jeseni 1991. (do raspada bivše Jugoslavije). U svibnju 1991. (pokoljem u Borovu Selu) počinje Domovinski rat koji će jednostavno ugasiti sve aktivnosti. P. Babajić odlazi iz Petrovaradina u Njemačku, p. Spajić se u jesen 1991. više nije mogao vratiti u Petrovaradin tako da su ostali samo rektor p. Đuro Međed, SAC, i p. Marin Plum, SAC. Slom svih aktivnosti u Petrovaradinu i Srijemskoj Kamenici dosegnut će svoj vrhunac u trenutku pogibije p. Đure Međeda u prometnoj nesreći 1992. Te iste godine zajednicu napušta i p. Marin Plum, SAC, koji odlazi u Austriju, u biskupiju Eisenstadt. Može se reći da smo zapravo iz Petrovaradina otišli 1992. Budući da je bilo vrijeme rata, nitko od patara koji su bili na raspolaganju u delegaturi nije mogao ići u Petrovaradin i nastaviti tamo gdje je stao pokojni p. Đuro Međed, SAC. Stoga je dogovorom između provincijalne uprave, vodstva delegature i biskupskoga ordinarijata u Đakovu obnovljena rezidencija i župna crkva sv. Jurja u Petrovaradinu vraćena biskupiji. Tijekom dvanaest godina jedna je mala šačica ljudi uspjela ruševinu pretvoriti u pravu, istinsku rezidenciju i smatram da smo, kao zajednica, upravo tim pothvatom ostavili svoj neizbrisiv trag u Petrovaradinu i Srijemskoj Kamenici.
Slika: Svećeničko ređenje trojice palotinaca u Petrovaradinu
Kuća u Remetama i uspostava delegature
Slika: Kuća na Remetama
Vrlo važan događaj u povijesti delegature vezan je uz 11. siječanj 1978. Toga dana ustanovljena je Hrvatska delegatura. Dokument o osnivanju potpisali su p. dr. Martin Juritsch, SAC, provincijal, i p. Klemens Fischer, SAC, viceprovincijal. Dopisom biskupskoga ordinarijata u Zagrebu od 8. srpnja 1978. dana je dozvola da zajednica može na teritoriju zagrebačke nadbiskupije kupiti kuću za svoje potrebe. I zaista, naišli smo na kuću u Remetskome kamenjaku 24 u Remetama te je 20. kolovoza 1978. potpisan kupoprodajni ugovor s vlasnikom Vladimirom Grgurićem. Odmah je počelo preseljenje iz Subotičke 15 na Ljubljanici. Kuća je predviđena kao sjedište delegature, dom za bogoslove i sjemeništarce, ako ih bude. U jesen 1978. na Remetskome kamenjaku 24 u Remetama nalazi se p. Jo de Brant, SAC, rektor, te trojica bogoslova: fr. Mijo Šibonjić, SAC, fr. Franjo Spajić, SAC, i fr. Jozo Ivić, SAC. Kuća u Remetama punih je 20 godina služila ne samo kao sjedište Hrvatske delegature palotinaca i dom za bogoslove, već je to bila kuća susreta mnogih palotinskih prijatelja i gostiju, mjesto prevođenja i izdavanja knjiga, sklonište za izbjegle i prognane u ratu te karitativna ustanova. O tome detaljnije u poglavljima koja slijede.
Izdavačka djelatnost
Sveti je Vinko Pallotti već prije gotovo dvjesto godina vidio prijeku potrebu za promicanjem katoličkoga izdavaštva. Sa skupinom suradnika 1834. organizirao je prevođenje i tiskanje arapske verzije »Vječnih maksima« svetoga Alfonsa. Ubrzo je na stotine tisuća knjiga, letaka i brošura bilo tiskano i distribuirano u mnogim zemljama.
Nakladnička djelatnost
Slijedeći primjer svoga utemeljitelja, palotinci su već u prvim godinama djelovanja u Hrvatskoj pokrenuli izdavačku djelatnost. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća na hrvatskome govornom području osjećao se velik nedostatak teološke literature. Mladi palotinci, patri i studenti teologije, marljivo su prevodili i pripremali za tisak tekstove najeminentnijih teologa onoga vremena. Najviše je knjiga preveo palotinski kandidat Sead I. Muhamedagić, no kao prevoditelji uključili su se i mnogi drugi katolički intelektualci poput Marina Srakića, Ivana Šeše, Adalberta Rebića, Vjekoslava Bajsića i mnogih drugih. Cilj je bio hrvatskim čitateljima približiti katoličku teologiju i učiniti je popularnom među vjernicima. Knjige su tiskane kao džepna izdanja na papiru slabije kvalitete, što je uvelike snizilo troškove tiska, pa je time pisana riječ bila dostupnija većemu broju čitatelja. Od izdanja u palotinskoj nakladi ističe se niz knjiga pod nazivom »Teološke meditacije« u kojima se donose teološka promišljanja aktualnih tema najizvrsnijih teologa onoga vremena:
1. Hans Küng: »Bog i patnja«, 1979.
2. Duda – Kalajdžić: »Jesmo li sami na putu?«
3. Heinz Zahrnt: »Potječe li Bog od čovjeka?«
4. Kasper – Moltmann: »Krist da – Crkva ne?«, 1980.
5. Hans Küng: »Sloboda u svijetu«
6. Herbert Haag: »Bog i čovjek u psalmima«
7. Josef Imbach: »Živjeti u strahu«
8. Gotthold Hasenhütl: »Nepoznati Bog?«
9. Pinchas Lapide: »Židovi i kršćani«
10. Alojz Šuštar: »Sloboda savjesti«
11. Alojz Šuštar: »Odgoj savjesti«, 1983.
12. Tiemo Rainer Peters: »Smrti više neće biti«
13. Jürgen Moltmann: »Tko je ‘čovjek’?«
14. E. V. Barabanov: »Sudbina kršćanske kulture«
15. John Wright: »Savjest i autoritet«
16. Franz Bökle: »Umrijeti dostojno čovjeka«, 1985.
Uz niz »Teološke meditacije«, namijenjen zahtjevnijim čitateljima, valja spomenuti i niz »Knjiga – čestitka«, namijenjen širemu krugu čitatelja u kojemu su objavljena djela manjega opsega i zahtjevnosti. »Knjiga – čestitka«, kao što sam naziv kaže, jest manja knjiga u obliku čestitke. Iz podužega niza »Knjiga – čestitka« ističemo nekoliko djela: C. S. Lewis: »Pisma starijeg đavla mlađem«; Herbert Geisler: »Vinko Pallotti – Rimski apostol«; Karl Rahner: »O svagdašnjim stvarima« i Ivan Golub: »Ususret dolasku«.
Krajem osamdesetih usporava se tempo izdavanja novih knjiga, a početkom Domovinskoga rata palotinsko se izdavaštvo potpuno gasi. U kući na Remetskome kamenjaku u Zagrebu počinje novi vid djelovanja – karitativna skrb za prognanike i izbjeglice.
Humanitarna pomoć u ratnim godinama
U rujnu 1991. zbog žestokih artiljerijskih napada na Vinkovce mnogi građani bježe prema zapadu. Dobar dio Vinkovčana dolazi u Zagreb, a naša je kuća u Remetskome kamenjaku već nakon prvoga dana napada bila puna izbjeglica. Ponekad je u kući bilo i do 40 ljudi. Neki su od njih išli po pomoć u Caritas i u Crveni križ, no vraćali su se s polupraznim vrećicama. Tada su palotinci uvidjeli da se moraju karitativno angažirati kako bi pomogli izbjeglicama i prognanicima. Počeli su organizirati prikupljanje i raspodjelu humanitarne pomoći.
»Naš je cilj potaknuti što više ljudi da čine dobro. Radimo po sistemu multiplikatora, i to jako dobro funkcionira«, jednom je prilikom rekao p. Jo de Brant, rektor kuće palotinaca u Remetama.
Palotinski karitas Zagreb 2
P. Jo de Brant, p. Franjo Sapjić i Đuro Ivić (brat p. Joze), zajedno s četiri zaposlenice Caritasa i tridesetak volontera, organizirali su dovoz, istovar i podjelu hrane, odjeće i kućnih potrepština za najugroženije.
Zahvaljujući poznanstvima koja je p. Jo stekao u djetinjstvu i za vrijeme studija u Belgiji, Njemačkoj i Švicarskoj, bilo je moguće organizirati vjernike i ljude dobre volje iz tih zemalja da prikupljaju hranu, odjeću i novac. Pomoć je stizala iz naših palotinskih zajednica u Njemačkoj i Austriji. U studenome 1992., na upit koliko je pomoći do tada stiglo u Caritas Družbe katoličkoga apostolata, p. Jo odgovorio je: »Ne znam koliko je šlepera do sada stiglo jer sam kod 50. prestao brojati. Znam da je preko 100 šlepera stiglo izravno iz Belgije od flamansko-hrvatskog prijateljstva.«
Zahvaljujući prijateljima p. Joa, ovaj je projekt imao podupiratelje u belgijskome parlamentu i belgijskome tisku.
S vremenom je rastao broj kamiona koji su dovozili hranu i odjeću u Remetski kamenjak 24, ali i broj potrebitih koji su u redovima čekali pomoć. Uska prilazna ulica i neadekvatne prostorije primorale su nas da nađemo primjereniji prostor. Palotinski je Caritas dobio od Područnoga ureda Maksimir staru napuštenu pekaru u Mandovićevoj ulici 3. U to je vrijeme Caritas dnevno opskrbljivao hranom oko 800 obitelji, što je značilo petnaestak tona podijeljene hrane dnevno. U izvještaju vodstva provincije za 1993. p. Jo piše da je te godine za kupnju hrane na račun Caritasa iz inozemstva stiglo više od dva milijuna njemačkih maraka, da je stiglo hrane u vrijednosti preko šest milijuna njemačkih maraka, a ukupna vrijednost podijeljene odjeće, namještaja i hrane procjenjivala se na stotinjak milijuna maraka.
Iz prostora u Mandovićevoj ulici smo, nakon nekoga vremena, morali hitno izaći. Intenzivno se pregovaralo s gradom oko novoga prostora, no ni nakon 40 pregovora ploda nije bilo. Bili smo primorani sami iznajmiti prostor koji smo našli na adresi Fakultetsko dobro 6. U kolovozu 1994., po savjetu poglavara, prestaje podjela hrane i odjeće u našemu Caritasu, no i dalje palotinci organiziraju sakupljanje i slanje hrane i odjeće u ona mjesta u kojima je to bilo potrebno.
Karitativna je aktivnost palotinaca u Zagrebu trajala do 1995. kada je zbog smanjenja broja izbjeglica i prognanih, po odluci poglavara iz Njemačke, ova djelatnost obustavljena. P. Jo de Brant, upravitelj Caritasa, odlazi na službu župnika u Vinkovce.
Tekst: Jozo Ivić i Vinko Sudar