Zborovi
Dječji zbor župe sv. Vinka Pallottija
Iako su članovi dječjega zbora vrlo mladi, ipak je dječji zbor najstariji zbor u župi. Oni stariji će se sjetiti da su časne sestre odmah po osnutku župe osnovale i vodile dječji zbor. Ovaj zbor već godinama čini dječju misu bogatijom i djeca se lijepo osjećaju kada mogu sama pjevati i kada im misa nije »dosadna« i nerazumljiva.
Dječji zbor čine djevojčice i dječaci osnovne škole. Naravno, među članovima našega zbora ima onih koji su itekako talentirani za pjevanje, a ima i onih koji moraju mnogo truda i napora uložiti da njihovo pjevanje bude što ljepše i točnije. Međutim, dragomu Isusu sigurno nije važno je li svaka nota najbolje izvedena, je li svaka pjesma bila vrhunski otpjevana. Isusu je najvažnije da naše srce pjeva i kliče: »Aleluja!«, »Hosana!«, »Blagoslovljen!«.
Prvotni zadatak maloga dječjeg zbora, kao uostalom i svih crkvenih zborova, jest predvoditi pjevanje kod nedjeljne svete mise. Osim toga, zbor često sudjeluje na susretima dječjih zborova Đakovačko-osječke nadbiskupije. Tako smo od početka redovito sudjelovali na Zlatnoj harfi. Instrumentalna pratnja zbora trenutno su samo orgulje na kojima sviraju Silvija Kasić i Karla Kelava. Probe zbora su subotom u 14.00 sati. Djeca pjevaju na nedjeljnoj misi u 11.30. Voditeljice zbora: Silvija Kasić i Silvija Mikulić.
Zbor mladih
Zbor mladih osnovao je p. Ilija Sudar 1997. Prvi je put uljepšao svetu misu na uskrsnoj večernjoj misi. U to je vrijeme zbor vodila s. Jelena. Te se uskrsne nedjelje zbor sastojao od nekoliko pjevačica, među kojima su bile legendarne Kristina i Mirela Ančić. Klavijature (synthesizer) je tada svirala s. Jelena, a zbor je imao i dvije akustične gitare koje su svirali Mario Pajić i Dražen Valentak. Zboru se, na nagovor s. Jelene, priključio i autor ovoga teksta. Tijekom te godine broj pjevačica se povećavao da bi, konačno, dobio dovoljan broj članica. Uz konstantne izmjene pjevačica i u instrumentalnome je dijelu bilo nekih manjih promjena u smislu promjene svirača gitara te broja gitara, kao i kratkotrajnih priključenja nekih drugih instrumenata (flauta i tambura). Međutim, ono što je revolucioniralo zbor mladih bilo je uvođenje bubnjeva 1999. koje je svirao Dražen Valentak. Bubnjevi su dali zboru jedan sasvim drugi izgled i zvuk te su, na neki način, olakšali posao ostalim sviračima. Godine 2000. s. Jelena odlazi iz župe, a vodstvo zbora preuzima s. Deodata. Sljedeće godine vodstvo zbora preuzima Darko Domaćinović, profesor glazbene kulture. Godine 2002. bubnjeve preuzima Hrvoje Bujadinović, a dolaze i Antun Šumanovac i Ivan Bekavac koji sviraju električnu, odnosno bas gitaru. Nešto kasnije pridružuje se i Emil Tustanovski. Darko Domaćinović početkom 2005. prepušta položaj voditelja zbora Draganu Trajeru, a on ga, više nego rado, prepušta Hrvoju Bujadinoviću u travnju iste godine. Gitaristi koji su sudjelovali u radu zbora bili su Zvonko Valentak, Damir Marošević, Mirjana Pajić, Ivan Bundić, Danijel Mandić, Katarina Romić i Miljenko Rimac. Godine 2007. zbor dobiva dvije violine koje sviraju Žaneta Stević i Martina Huntić.
Zbor trenutno vodi Hrvoje Bujadinović, koji je ujedno i bubnjar. On, dakle, saziva i vodi probe, organizira gostovanja u drugim župama te potiče na učenje novih pjesama. Pri tome je otvoren, ali ne i vezan prijedlozima članova zbora. Hrvoje se, ujedno, brine za održavanje reda na probama te motivira pjevačice.
Unatoč hijerarhijski najvišemu položaju u zboru, Hrvoje je primjer za poniznost i služenje. Svake nedjelje poslije podne sam sastavlja čitav sustav razglasa za misu (mikrofone, zvučnike, instrumente), a i posprema ih nakon mise, najvećim dijelom sam.
Njegov second-in-command je Dragan pl. Trajer koji još od 1997. svira klavijaturu te u zboru nosi titulu »umjetničkoga voditelja«, koju mu je dodijelio Hrvoje. Osim primarne uloge pritiskanja crnih i bijelih tipki, dužnosti su mu i učenje zbora novim pjesmama, upjevavanje zbora te zapisivanje teksta i nota pjesama za koje zbor ne uspije nabaviti note.
Estetski najbolji dio zbora čine pjevačice koje se dijele na sopran i alt. Broj pjevačica alta veći je od broja pjevačica soprana. Zanimljivo je da je nekoć bilo obratno. Do pojave s. Deodate pojam muških članova zbora bio je posve nepoznat. U njezino doba zbor je brojio najviše muških glasova. Iako je zbor otvoren primanju muških glasova, na žalost već godinama nema zainteresiranih. Tijekom povijesti zbora bilo je nekoliko solista. Trenutno solira Ivana Zovak.
Količina samopouzdanja pjevačica definitivno ovisi o njihovu brojčanome stanju. Broj pjevačica na misi utječe na glasnoću, smjelost pjevačica te općenitu kvalitetu pjevanja. Od osnutka zbora anđeoske glasove pjevačica pojačavali su mikrofoni, ali je njihova važnost 2001. smanjena, a 2002. su ukinuti. Nepostojanje mikrofona imalo je za posljedicu pojačanu konverzaciju među pjevačicama tijekom mise. Stoga Hrvoje Bujadinović ponovno uvodi mikrofone i time masakrira zborsku konverzaciju tijekom mise.
Instrumentalni se dio sastoji od (navedeno abecednim redom kako bi se izbjegla sugestija važnosti): bubnjeva, gitara, klavijature (synthesizera) i violina.
Primarna uloga svirača je da pomognu pjevačicama prilikom pjevanja. No, uloga instrumenata nije samo u pomaganju vokalnome dijelu, nego i u davanju ljepote zboru kao cjelini. Činjenica da pjevačice dobro čuju instrumente presudna je za preciznost, ali i potpuniji zvuk pjevanja.
Legendarni synthesizer Roland E-38, koji je u upotrebi od osnutka zbora do 2002., na misama je svirao zvukom crkvenih orgulja. U lipnju iste godine uvodi se zvuk klavira. Na tu su odluku dosta utjecale pjevačice, manje-više, dobronamjernim komentarima. Osobno sam bio pomalo neodlučan u provođenju te odluke jer se zbog kratkotrajnosti zvuka klavira tražila promjena načina pratnje glavne melodije koja je trebala biti dinamičnija. Zanimljivo je da se kasnije pokazalo kako je ta promjena instrumenta u suprotnosti sa zakonom o crkvenoj glazbi s početka prošloga stoljeća koji je još uvijek na snazi. Novi je synthesizer nabavljen 2006. Trenutno svira kombinacijom zvuka klavira i gudača u pozadini.
Proba zbora započinje subotom u 16.30, i to molitvom koju priprema Vlatka Markić. Vodi se evidencija dolaska na probe. Na probi se uglavnom uče nove pjesme i obvezno se pjevaju pjesme za nedjeljnu misu. Sastavlja se popis pjesama. Note se nabavljaju iz pjesmarica ili Dragan zapisuje note i riječi slušajući audio snimku neke pjesme (posebno to čini prilikom priprema za božićni nastup).
Zbor ima dodatnu probu pola sata prije nedjeljne svete mise.
Tijekom pjesme i između pjesama komunikacija između instrumentalnoga i vokalnoga dijela odvija se pomoću, manje-više, poželjnih i diskretnih radnji kao što su pokazivanje broja kitica pomoću prstiju (u slučaju broja tri izbjegavaju se prva tri prsta), davanje znaka za ponavljanje ili prestanak pjesme, tiho dovikivanje, čak se koriste i izrazi lica. Potonje se posebno odnosi na kvalitetu izvedbe, a tiče se i vokalnoga i instrumentalnoga dijela s napomenom da svirači uživaju određenu nedodirljivost, a koja se sastoji u nedopustivosti negativnih kritika od strane pjevačica.
Zbog nedovoljna ili čak nepostojećega poznavanja glazbene teorije većine pjevačica često se moraju oslanjati na moje pokušaje da im prenesem kada trebaju »upasti«. U slučaju da tehnička zahtjevnost pjesme nadilazi glasovne sposobnosti pjevačica (a to je u posljednje vrijeme redovito), u smislu visine tonova, pjesma se »spušta« tako da ja na synthesizeru aktiviram transpozer, i to za stupanj niže. Ta procedura zahtijeva adaptaciju gitara koje se moraju prilagoditi klavijaturi. U suprotnomu dolazi do katastrofalne kakofonije. Drugi način prilagodbe gitara jest transponiranje pjesme od strane gitarista on the fly, što zna biti nezgodno. U posljednje su vrijeme sve pjesme transponirane, samo neke od njih izvode se u tonalitetu u kojemu su napisane. To nisu tražile samo pjevačice nego i puk na misi kojemu je većina pjesama previsoka za pjevanje.
Neke od pjesama bubnjevi i gitare ne izvode zbog slobodna i nepravilna ritma ili zbog neprikladnosti pratnje. Također, za vrijeme korizme bubnjevi, gitare i violine šute.
Voditeljima na probama pomaže Dinka Filipov. Za pripremu folija koje se projiciraju preko grafoskopa brine se Martina Tomašević.
Zbor mladih već deset godina uljepšava slavljenje nedjeljne večernje euharistije. Dvaput je inspirirao autora teksta da se likovno izrazi na njegovu temu (i račun). On privlači ne samo mlade nego i mnoge starije župljane. Dolaze, također, ljudi iz drugih župa. Postojanje zbora mladih pruža priliku mladima da iskoriste i unaprijede svoje darove i talente te im pruža priliku da služe Bogu. Kao što jedan moj likovni prikaz zbora kazuje, nije potrebna osobita nadarenost za sudjelovanje u našemu zboru. Zato pozivam što više mladih: dođite, priključite se i slavite Gospodina glazbom!
Autor teksta: Dragan Trajer
Mješoviti zbor župe sv. Vinka Pallottija
Osnivanjem župe sv. Vinka Pallottija za žitelje ovoga kraja, a pogotovo za nas vjernike, nastaje novo razdoblje. Sve treba početi ispočetka. Postoji jednostavna skromna kuća za župnika p. Marina Pluma uz još neke prostorije. Kapelica za bogoslužje uređuje se preuređenjem jedne stare kamionske garaže. Ljudi pomažu svim srcem. Završetkom kapelice i početkom prvoga bogoslužja započinje se pjesmom slaviti Boga. Župa dobiva prvu časnu sestru družbe Sv. križa, s. Robertinu. U početku smo pjevali bez sviranja jer nismo imali na čemu svirati. Uglavnom je to bilo pučko pjevanje, a uz sestru su bila okupljena djeca, mladi i oni ne baš tako mladi.
Dolaskom s. Hijacinte 1980. nastaje prvi mješoviti zbor pod nazivom Zbor sv. Vinka Pallottija. Dobili smo harmonij, svakako ne novi, ali veselju nije bilo kraja. Polako smo se skupili u lijepu broju. Zbor je bio jedan, a članovi različite dobi. U tome razumijevanju i skromnosti postali smo jedna duša i jedno srce. S. Hijacinta bila je duša župe, u potpunosti predana svima. Pjevali smo dvoglasno, a na probe se dolazilo redovito. Zbor je postajao sve upjevaniji, brojniji i bolji. Sve je više vjernika dolazilo na nedjeljnu misu tako da je mala kapelica često bila pretijesna. Dolazi travanj 1985. kada započinje gradnja nove crkve. Članovima zbora iskazana je velika čast time što su njihova imena bila zapisana u povelju koja je položena u temelje nove crkve. Blagopokojni biskup Ćiril Kos, koji je došao blagosloviti kamen temeljac i položiti povelju, još nas je više ohrabrio.
Odlazak voditeljice s. Hijacinte bio je više nego bolan; novu sestru Bernardetu dočekali smo s kiselim osmijehom, ali »ljubav« je bila obostrana. No, već nakon nekoliko dana prihvatili smo i zavoljeli novu voditeljicu zbora s. Bernardetu, koja je obrazovana za zborovođu, a povrh toga se ističe jednostavnošću i skromnošću. S. Bernardeta je imala vrlo prisan odnos sa župljanima i njezini posjeti obiteljima rezultirali su povećanjem članova zbora.
Članovi zbora se mijenjaju, jedni odlaze, drugi dolaze, dolaze i nove časne sestre. Dolaskom sestre Branke zbor napreduje i dobiva pojačanje u orguljašici dr. Verici Gačić. Velik zalet zboru dala je posveta crkve i preseljenje u nove župne prostorije. No, ubrzo nakon toga dolazi rat. Zbor se osipa, grad je pust, tek nekolicina ostaje braniti grad, malo stado uz kapelana p. Miju Šibonjića okuplja se na bogoslužje i molitvu u prostorijama župne kuće. Sve nas je pogodila smrt Ivana Mišića, dugogodišnjega člana zbora, koji je ubijen na Ovčari kod Vukovara. Nakon rata zbor se teško obnavlja, nema više onoga poleta, elana, živosti… Dolazi s. Ana koja daje sve od sebe, ali obnova zbora ide jako sporo i mučno.
Godine 1995. dolazi novi župnik, p. Jo de Brant, te nova voditeljica zbora s. Jelena. U župi se osjeća nov zalet, zbor raste, vježba i napreduje.
Autori teksta: Danica Kvas i Dragan Trajer
Bend »Panika u avionu«
Bio je rujan 2007. Sjedila sam u studentskoj kantini Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu kada mi je prišao p. Vinko s plakatom koji je najavljivao njegovo skoro đakonsko ređenje u Zaprešiću. »Približilo ti se?« prokomentirala sam, oboje smo se nasmijali i nastavili razgovarati o njegovu pozivu, đakonskome, a onda i svećeničkome ređenju. Usred priče Vinku je sinula ideja kako bi bilo dobro da se nas nekoliko župljana okupi, osnuje bend i svira na njegovoj mladoj misi. Ideja uopće nije bila loša, a imali smo i ljude za sviranje svih potrebnih instrumenata. Mario, kojega sam prvog nazvala, odmah je pristao te predložio da on dovede svoga prijatelja basistu Tomislava koji jedini nije bio iz naše župe već iz župe sv. Ćirila i Metoda. U siječnju 2008. bend, tada još bez imena, održao je svoju prvu probu. S malim izmjenama određenih članova svoju stalnu postavu dobili smo krajem veljače:
Mario Pajić, akustična gitara, vokal
Tomislav Jovanić, bas gitara
Emil Tustanovski, električna gitara
Hrvoje Bujadinović, bubnjevi
Silvija Kasić, klavijature
Tomislava Radić, vokal.
Kako je vrijeme teklo, a i probe postajale sve konstruktivnije, broj pjesama je rastao. Bilo je lakših i težih trenutaka, previsokih i predubokih dionica, ali nas je sve tješio Mario kada bi u mikrofon zagrmio: »Nemojte samo stvarati paniku u ovom avionu!« (s neizbježnim dalmatinskim naglaskom). Mjesta panici nije bilo, ali smo mi odabrali svoje ime – »Panika u avionu«. Vrijeme je postajalo sve toplije, mjesec lipanj se opasno približavao, a Đurina dvorana je nerijetko bila mjesto okupljanja nekolicine najvatrenijih obožavatelja »Panike« i malih spontanih koncerata. Konačno je osvanuo 8. lipanj, dan mlade mise p. Vinka Sudara, kada smo probili led pjesmom »Odlučio sam slijediti Krista«. Uslijedio je set duhovnih, zatim zabavnih pjesama, a bodrilo nas je oko 1000 uzvanika. Nakon mlade mise bend PUA nastavio je sa svojim okupljanjem i uvježbavanjem novih pjesama. Svirali smo na imendan našega župnika, p. Ilije Sudara, na susretu zajednice »Vjera i svjetlo«. Okupljamo se svaka dva tjedna, uvježbavamo nove pjesme i družimo se. Zahvalni smo Bogu što nas je spojio i održao zajedno.
Autor teksta: Tomislava Radić
VIS »Vinko«
Početkom osamdesetih dvije-tri glazbeno nadarene obitelji osnovale su vokalno-instrumentalni sastav »Agape«, koji je animirao mise za mlade, organizirao humanitarne akcije i gostovao na duhovnim obnovama u drugim župama. Zbog rata i drugih stvari VIS »Agape« se pomalo gasi. No, u župi se i dalje osjećala potreba za vokalno-instrumentalnim sastavom koji je na suvremeniji način izvodio duhovne pjesme i šansone. Gospođa Jelica Piperković, koja je bila član nekadašnjega sastava »Agape«, 1993. okuplja i vodi novi vokalno-instumentalni sastav »Vinko«. Članovi VIS-a »Vinko« bili su osnovnoškolci:
- Leon Piperković – klavijature (danas dipl. oec.)
- Miljenko Rimac – gitara (danas dipl. oec.)
- Emil Tustanovski – prim (danas student ekonomije)
- Tomislava Radić – vokal (danas profesorica filozofije i religijskih znanosti)
- Katarina Romić – vokal (danas studentica likovne umjetnosti)
- Dijana Romić – vokal (danas doktorica medicine)
- Ivana Novokmet – vokal (završila gimanziju, udana i živi na Korčuli).
Sastav je vježbao dvaput tjedno, a u crkvi su animirali nedjeljne i blagdanske sv. mise. Nisu bila rijetka ni gostovanja u drugim župama. Trud, rad i vježba rodili su plodom. Sastav je 1995. snimio kasetu. Autori glazbe i tekstova bili su: Ž. Piperković, J. Piperković, I. Mihalinec, P. Mikić i drugi. Materijal je snimljen u studiju Prljavoga kazališta CBS Zagreb, a glavni producent bio je Fedor Boić, član grupe »Prljavo kazalište«. Izdavač kasete bila je »Croatia records«.
VIS »Vinko« je redovito svirao na misama do 1997. kada na nedjeljnim misama počinje svirati zbor mladih. Većina članova sastava prešla je u zbor mladih, a neki još i danas, nakon 15 godina, aktivno sviraju i pjevaju u zboru mladih.