Palotinci

Palotinci

Družba katoličkog apostolata

Mi, palotinci smo zajednica svećenika i laika, koju je utemeljio sv. Vinko Pallotti 04.10.1835. Pravo ime nam je “Družba katoličkog apostolata”(SAC). Kao vjernik i svećenik sv. Vinko je uvidio prijeku potrebu Crkve za oživljavanjem vjere i širenjem ljubavi kršćanskog puka. Posebnu skrb iskazivao je odbačenima, sirotinji svake vrste, na smrt osuđenim zatvorenicima.

Za mladiće i djevojke s ulice otvorio je obrazovne ustanove. Glavna Vinkova ideja je da su svi vjernici snagom krštenja pozvani aktivno sudjelovati na spasenjskom poslanju Crkve u današnjem svijetu. Ta ideja je duhovna baština palotinaca danas. To je naša karizma, poseban dar.

Red palotinaca nije ni red ni kongregacija, već apostolsko društvo u kojemu se živi zajedno u većim ili manjim skupinama ovisno o polju rada. Zato se i doživljavamo kao vjernici pozvani na apostolsku službu svjedočenja životom iz vjere.

Naš apostolski cilj i jest upravo naša prepoznatljiva djelatnost, kao npr. rad na području unutarnjih i vanjskih misija, djelovanje na području jedinstva Crkve, izobrazba svećenika i laika, služenje bolesnicima, župe, te dušobrižništvo obitelji i studenata. Naša apostolska zadaća je zajedničko služenje zajednici vjernika.

Kao apostolsko društvo provodimo zajednički bratski život koji se ne ograničava na dužnost zajedničkog stanovanja, nego bratski zajednički živjeti za nas znači:

zajedno vjerovati – jer živeći vjeru u bratskoj zajednici i kao pojedinci i kao zajednica u susretu s ljudima mi postajemo oni koji liječe i pridižu slabe, bolesne, klonule;

zajedno moliti – za nas je molitva izvor, tok i uvir svake naše djelatnosti. Što više Boga molimo, to naša želja da stalno budemo s Bogom postaje sve veća;

zajedno planirati – Zato što zajedno vjerujemo i molimo želimo zajedno i planirati sve naše pothvate. To pretpostavlja timski rad. Zajednički bratski život temelji se na zajedničkom pozivu koji pretpostavlja materijalno i duhovno zajedništvo članova.

Zajednica palotinaca u svijetu broji 2300 članova.

Karizma

Cilj Družbe katoličkoga apostolata

Kao i svaka institucija u Katoličkoj crkvi, tako i Družba katoličkoga apostolata ima specifičan cilj koji joj je zadao utemeljitelj i zbog kojega je nastala. Tijekom 170 godina postojanja Družbe izvorni su se ciljevi prilagođavali potrebama Crkve i tako odgovarali znakovima vremena. Nakon II. vatikanskog koncila Družba si je dala zadaću da redefinira ciljeve pri čemu je trebalo jako paziti na izvornu zamisao utemeljitelja, povijesni razvoj i aktualne potrebe Crkve.

Nije lako jednostavnim rječnikom u nekoliko rečenica predstaviti ciljeve koje Družba katoličkoga apostolata želi ostvariti. Glavni razlog postojanja Družbe u skladu je s Kristovim poslanjem »kod svih članova naroda Božjega oživjeti vjeru i razgoriti ljubav, kako bi se širenjem vjere i ljubavi što skorije cijelo čovječanstvo našlo u jednomu Kristovu stadu«.

Ovaj cilj za kojim teži cijela Crkva u Družbi se na poseban način vidi u nazivu »katolički, tj. univerzalni apostolat«. Ovaj naziv pretpostavlja da su svi kršteni opunomoćeni i dužni vršiti apostolsku službu, svatko prema svojemu staležu i mogućnostima. Općenito se može reći da je cilj Družbe jačanje suradnje svih članova Crkve: svećenika, redovnika i laika. No naše se djelovanje najčešće odvija u župama. U svijetu palotinci vode 329 župa.

Palotinska duhovnost

Palotinska se duhovnost temelji na duhovnosti utemeljitelja sv. Vinka Pallottija, koja se zrcali u njegovim duhovnim dnevnicima. Pallottija su često nazivali apostolom i mistikom, što znači da se njegova duhovnost temelji na uskoj povezanosti kontemplativnoga i aktivnoga života.

Svaka se duhovnost opisuje nizom karakterističnih pojmova, određenim poimanjem odnosa Boga i čovjeka, sustavu vrijednosti i načinom života. A do izražaja dolazi u službenim molitvama i liturgijskim slavljima. Bitni elementi palotinske duhovnosti koncentriraju se oko ideje »katoličkoga, tj. univerzalnoga apostolata«. Sažet prikaz palotinske duhovnosti nalazimo u Zakonu Družbe:

»Duh po kojemu žive svi članovi naše Družbe neka se uvijek iznova nadahnjuje ljubavlju što ju je Krist donio na zemlju. Kao apostol vječnoga Oca On je objavio svijetu da je Bog beskonačna ljubav. Stvorivši prvotno čovjeka kao Božju sliku i iznova ga Kristovom smrću pozvavši na milost, zahtijevao je da se predamo Bogu bez suzdržavanja i da sudjelujemo u spasenju svijeta. Rastući vjerski problemi Crkve onoga vremena i množina navjestiteljskih zadataka u misijama uvjerili su Vinka Pallottija u to koliko je važno među katolicima pobuđivati vjeru, razbuktavati njihovu ljubav i pridobiti sve ljude za kršćansku vjeru. Stoga je utemeljio Družbu katoličkoga apostolata. Postavio joj je zadatak da dovodi katolike do dubljega uvjerenja u njihov apostolski poziv i da njihovu ljubav razbukti tako da oni svoj poziv odista i ostvaruju.«

Palotinska obitelj – Zajednica katoličkoga apostolata

Pallottijeva je zajednica imala zapanjujuću i dirljivu povijest. Taj je novi oblik zajednice 1835. dobio odobrenje kompetentnih crkvenih vlasti.

To je zajednica koja ujedinjuje svećenike, vjernike i laike pod imenom katolički apostolat. Njezini su početci svjedočili mnogim inicijativama odgovarajući na mnogostruke potrebe Crkve (strane misije, popularne misije) i potrebe u gradu Rimu (večernje škole, pučke kuhinje, sirotište – Pia Casa di Carita itd.). Međutim, neki su uskoro počeli sumnjati u nove ideje, mnogi ih ljudi nisu mogli razumjeti, a Pallotti je uvijek iznova branio svoju viziju i Družbu. Nakon njegove smrti ime Družbe je promijenjeno u Društvo pobožne misije i u njemu je ostala samo zajednica svećenika i braće te zajednica sestara. No, članovi tih zajednica nikada nisu zaboravili da je Pallottijeva ideja nadilazila ono što je u tome trenutku bilo ostvareno.

Braća laici – časna braća

Braća nisu manje važna za zajednicu i Crkvu. Onaj tko govori o redovničkim zajednicama i nehotice misli na svećenike, nema pravo. Njima isto tako pripadaju i braća. Svećenici i braća tvore zajednicu. Redovnika ne čini svećeničko posvećenje ni učenost, već polaganje zavjeta, predavanje sebe Bogu u toj zajednici. Svećenici i braća uzajamno su povezani istim zavjetima, istim načinom života i istim nastojanjem prema svetosti. Oni su suputnici na istome putu.

Strašan je nesporazum ako se na braću gleda kao na »poslužitelje braće svećenika, proletere samostana, izrabljivanu radnu snagu i jeftine pomagače«. Samo doba klasnoga društvenog poretka, klasna taština unesena u redovničke zajednice izvana i precjenjivanje intelektualne naobrazbe mogli bi poziv brata shvatiti na tako kriv način i o njemu stvoriti takvu sliku. Pogledamo li pravi život, pratimo li povijest crkvenih institucija, vidjet ćemo kako su braća u služenju Kristu i zajednici uvijek ostvarivala izvanredne uspjehe. Svakako, moramo sa zahvalnošću priznati: bez časne braće Njemačka provincija ne bi nikada izrasla prema vani i u sebi, nikada ne bi stvorila svoja djela. Braća su upravljala vrlo velikim brojem školskih radionica, koje su postale mjesta za najbolju izobrazbu naučnika. Misija u Kamerunu i mukotrpno apostolsko djelovanje u drugim zemljama braće ne bi se bili mogli razviti. A odnos između »otaca« i braće? Početak i povijest provincije svjedoči o tome: mi smo se slagali i slažemo se kao subraća, zbog toga smo sretni.

Vatikanski koncil govori o odnosu svećenika i laika, koji je odnos između svećenika i laika nanovo definirao. I jedni i drugi postali su krštenjem i krizmom jednakovrijedni pripadnici Božjega naroda, ali su im različiti zvanje, osposobljenost i poslanje da služe zadatku Crkve. Bratski povezani kao suradnici oni, svaki na svoj način, trebaju ispunjavati poslanje Crkve.

To se, svjesno i produbljeno, odnosi posebno na redovničku zajednicu: jedni su pozvani u službu svećeništva, a drugi za službu laika; svi su oni svojim zavjetom suputnici na istome putu, svi su nositelji istoga zadatka, no svatko prema vrsti svoga poziva: kao svećenik ili kao laik. Položena obećanja daju jednaka prava i jednake dužnosti izuzevši one koje proizlaze iz različitosti zadataka za svećenike i laike u zajednici

Biti brat znači nasljedovati Krista kao laik u religioznoj zajednici. Njemu je Bog putnik, a njegov poziv jest zadaća oko Božjega kraljevstva. On je obrtnik, inženjer, liječnik, socijalni radnik, učitelj, trgovac, foto-reporter – sve ono što bi mogao biti i kao svjetovnjak. Ljestvica mogućnosti ide od skromne, neupadljive službe unutar zajednice pa sve do odgovorna vođenja velikih pogona. On ispunjava svoje apostolsko poslanje tamo gdje mu je mjesto u zvanju i u zajednici: primjerom svoga života, svjedočanstvom svoje riječi i time što ispravnim oblikovanjem prolaznih stvari mijenja svijet u odnosu na Krista. Jedan je brat nedavno to izrazio ovako: »Opći zadatci što ih mi braća kao laici imamo zbog naše pripadnosti Družbi katoličkoga apostolata dobivaju posebnu boju. Crkva obvezuje apostolske zajednice da djeluju po milosti što im je dana. To za nas znači da pri svakoj djelatnosti mora biti prisutna namjera da druge potičemo na nasljedovanje u apostolatu te da se odabiru takva djela apostolata koja jamče za veću djelotvornost svjedočenja.« Brat se, dakle, nalazi pokraj »oca« i zajedno s »ocem« u vinogradu Gospodnjemu: moleći, radeći i pouzdavajući se u blagoslov Gospodnji. Svećenik i brat jednako su vrijedni sudrugovi i suradnici. U našim školskim radionicama u Limburgu (Njemačka) mladići u tzv. aspiratu nakon školovanja izučavaju određeno zvanje. Nakon naukovanja njima se pridružuju mnogi mladi ljudi s nekim izučenim zvanjem i započinju vrijeme novicijata, škole duhovnoga života. To traje dvije godine. Slijede prvi zavjeti. U narednim se godinama produbljuju poziv i način života. A usporedo s tim teče stručna izobrazba i usavršavanje u zvanju. Polaganjem vječnih zavjeta primaju se u zajednicu konačno. Bog postaje jedino mjerilo.

U pozivu svakoga brata općemu bogatstvu kršćanskoga života pridružuje se bogatstvo posvećenja Bogu. Život brata često je neupadljiv, tiha služba. Taj život rijetko kada nailazi na odjek među ljudima, kako to možda može pasti u udio patru. Tako brat na osobit način nosi na sebi tajnu Božju. Da bi čovjek shvatio svoj poziv, mora shvatiti i ljubiti Boga.

Svakoga brata zajednica potiče i štiti. Brat živi od rizika ljubavi s Bogom. Ponekad je put težak. Ali, postoji zajednica subraće – a to je zavičaj i snaga. Postoji služenje za spasenje ljudi i svijeta – a to je radost. Postoji i Božja ljubav – i to je ono najveće.

Hrvatski palotinci

Hrvatski palotinci Prvi pokušaji tridesetih godina Početci pokušaja presađivanja Družbe u tkivo Crkve u Hrvata sežu u razdoblje između dva svjetska rata u 20. stoljeću, a vezani su uz provinciju Srca Isusova iz Friedberga u Njemačkoj. Dana 25. listopada 1939. p. Erwin Helmle, SAC (1910.–1987.), po nalogu ondašnjega provincijala Wilhelma Rahmachera, SAC (1883.–1964.), iz Friedberga …

View page »

Palotinci blaženici

Palotinci blaženici Crkva nas uči da je svatko tko je kršten pozvan na svetost i stoga vodi procese beatifikacije i kanonizacije onih vjernika koji su se odazvali pozivu na svetost kako bi oni ljudima svoga vremena pokazali kako je poziv na svetost ostvariv. Palotinci trenutno vode proces proglašenja svetima za dvojicu subraće, a proces za …

View page »

Postati palotinac

Postati palotinac Postati svećenik palotinac Svećeničko i redovničko zvanje je Božji poziv. To je dar Božje dobrote. Papa Ivan Pavao II kaže: „ Postoje vrlo različiti pozivi. Među njima se naročito ističu zvanja koja najtješnje surađuju u samom poslanju Isusa Krista kao što su zaređeni svećenici, redovnici i misionari.“ Bog poziva mladiće i djevojke da …

View page »

Povijest i ustroj

Povijest i ustroj Povijest i ustroj palotinaca Kada je Pallotti umro, ni cjelokupno djelo ni Središnji pokretački dio nisu bili do kraja organizirani. Za djelo, koje je planirano da se raširi po cijelome svijetu, a koje je imalo vrlo labave veze i organizaciju u sebi, trebalo je stvoriti jaku zajednicu koja bi vodila. Pallotti je …

View page »

Sv. Vinko Pallotti

Sv. Vinko Pallotti Vinko Pallotti rođen je 21. travnja 1795. godine u Rimu, od oca Petra Pavla Pallotti i majke Magdalene de Rossi. Njegovo djetinjstvo bilo je prožeto i poticano dubokom vjerom njegovih roditelja. Za svećenika je zaređen 16. svibnja 1818. godine, a nakon ređenja posvetio se oživljavanju kršćanske vjere u tadašnjem Rimskom pučanstvu. Njegova …

View page »