Vjera i svjetlo

»Vjera i svjetlo« međunarodni je duhovni pokret zajednica koji danas povezuje 1500 zajednica u 77 zemalja na šest kontinenta. Zajednice su obično ukorijenjene u svoje župe i život svoje Crkve.

Svaka zajednica »Vjere i svjetla« okuplja 15 do 50 članova, a čine je osobe s mentalnim poteškoćama, njihove obitelji i prijatelji.

Svi se redovito nalaze, barem jednom mjesečno, na susretu prijateljstva i dijeljenja, slavlja, svetkovanja i molitve, a prijateljstvo članova pojedinih zajednica, kao i s drugim zajednicama »Vjere i svjetla« iz čitave zemlje i svijeta gradi se susretima u međusobnu druženju, posjetima, zajedničkim ljetovanjima, hodočašćima, duhovnim obnovama, rođendanima i slično.

Pokret »Vjera i svjetlo« nastao je na Uskrs 1971. kada je na poticaj Jeana Vaniera i Marie-Hélène Mathieu na hodočašću u Lurd okupljeno 12.000 hodočasnika iz 15 zemalja od kojih je 4.000 bilo osoba s mentalnim poteškoćama, a pratili su ih roditelji i prijatelji. Rođen je iz želje da se doživljeno iskustvo zajedništva nastavi i da se pomogne osobama s mentalnim poteškoćama, njihovim roditeljima i obiteljima pronaći svoje mjesto u društvu i Crkvi. To je ujedno i glavno poslanje »Vjere i svjetla«.

»Vjera i svjetlo« ima svoje poslanje u zajednici, u obiteljima, župama, u srcu Crkve te na putu ekumenizma. To je zajednica prijateljstva i ljubavi u kojoj je svaka osoba iznimno vrijedna i sa svojim talentima koji su joj darovani ima svoju ulogu.

Osobi s mentalnim poteškoćama »Vjera i svjetlo« otkriva da je pozvana dati sva bogatstva svoga srca, svoju nježnost, svoju vjernost i daje sigurnost da nikada nije sama i beskorisna.

Obiteljima donosi potporu i pomoć u teškoćama, pomaže im bolje uočiti unutarnju ljepotu njihova djeteta.

Prijateljima »Vjera i svjetlo« otvara nove putove prijateljstva kroz koje otkrivaju nove vidike te prisutnost živoga Isusa.

»Vjera i svjetlo« vjeruje da je svaka osoba, pa i najsiromašnija, tijelom i duhom potpuna osoba s pravom da bude poštovana i voljena i da je pozvana produbiti svoj život u Isusu, primiti sakramente i postati izvorom milosti i mira za Crkvu i čovječanstvo.

U današnjemu svijetu u kojemu vlada kult razuma i sposobnosti, koji želi pogaziti slabe, »Vjera i svjetlo« svjedoči da su ljubav i prihvaćanje mogući, da razlike među ljudima nisu nevolja nego blagoslov te da slabost može biti izvorom radosti, mira, života i jedinstva u Crkvi i u svijetu.

»Vjera i svjetlo« želi okupiti kršćane iz različitih zajednica i odgovoriti na Isusovu molitvu: »Oče, neka budu jedno.«

Ideja o osnivanju zajednice »Vjera i svjetlo« u Vinkovcima nastala je kada su Ružica Ančić Mišić i ja, Tihomila Viljetić, kao animatori za pastoral osoba s invaliditetom sudjelovali na formativnome vikendu »Vjere i svjetla«. Način rada s osobama s posebnim potrebama oduševio nas je te smo se nakon razgovor s vlč. Alojzom Kovačekom, biskupijskim povjerenikom za pastoral osoba s invaliditetom, odlučili na prve korake. Rekli smo svome župniku, p. Iliji Sudaru, kako smo oduševljene i da uz njegovu pomoć i potporu želimo pokušati osnovati zajednicu u našoj župi. On je to, naravno, prihvatio i podupro nas, na čemu smo mu danas vrlo zahvalni.

Dana 21. prosinca 2003. u 15.00 sati u Đurinoj dvorani, naše župe, održan je prvi susret Zajednice »Vjera i svjetlo«. Odazvalo se 30 osoba od kojih je bilo: sedam osoba s mentalnim poteškoćama, sedam roditelja te dva člana obitelji, petnaest prijatelja. Među prijateljima bili su župnik p. Ilija Sudar i dvije časne sestre koji su nam, na tome prvom susretu, bili posebna i važna potpora, te naš prvi duhovnik p. Željko Lemaić. Na prvome susretu upoznali smo sve nazočne s time što je to Zajednica »Vjera i svjetlo«, koji su nam ciljevi i želje.

Od tada je ova velika obitelj iz mjeseca u mjesec rasla i nakon godinu i pol došlo je vrijeme da se podijelimo. Na svetkovinu Duhova 2005. osnovana je naša bratska zajednica u župi sv. Ćirila i Metoda. Nedugo nakon dijeljenja 15. listopada 2005., nakon nepune dvije godine rada, obje su naše zajednice međunarodno priznate.

Našoj smo zajednici nadjenuli ime »Srce sv. Vinka Pallottija«. Mi smo zajednica siromaha, malenih i slabih, a upravo je patron župe u kojoj djelujemo, sv. Vinko, bio proglašen ocem siromaha. Tako smo odlučili uzeti njega i za svoga zaštitnika.

Dana 21. prosinca 2008. proslavili smo svoj peti rođendan. Za ovih pet godina kao zajednica dosta smo rasli i napredovali, ali najveći uspjeh ove zajednice jest to što smo se uspjeli uklopiti u našu župnu zajednicu i što smo dobro prihvaćeni. U crkvi su članovi dobili svoje mjesto koje im i pripada jer je »siromah u srcu crkve« . Misna su slavlja radosna jer naša braća i sestre s mentalnim poteškoćama slave Gospodina na svoj način pokretima tijela, gestama i pljeskanjem. Misna slavlja animira »Orkestar ljubavi« koji čine: Dragan Trajer, Jelica Piperković, s. Marija Bajić, a tu je i zbor mladih naše župe pod vodstvom Hrvoja Bujadinovića.

Od velike nam je važnosti Koordinacijski tim koji priprema susrete, a to su Marija Ferbežar, Alen Ferbežar, Ana Ferbežar, Darinka, Katarina i Sara Đukić, Milka Bošković, Zlata Tustanovski, Mario Alilović, p. Vinko Sudar, Tihomila Viljetić i s. Mirjam Bulić.

U početku nam je novčano pomagala župna zajednica, no uglavnom smo se financirali donacijama i prodajom rukotvorina naših kreativnih radionica.

Slabe i malene Bog je, na poseban način, odabrao pa ako trpljenjem, krhkošću, pa i starošću postajemo siromasi, na taj način postajemo sve bliže Bogu, pa tako i naš život postaje molitva.

Mi prijatelji u Zajednici »Vjera i svjetlo« pronalazimo smisao duboke patnje. Ne možemo razumjeti uskrsnuće ako nismo okusili patnju, ranjivost, malenost, siromaštvo. Slabi, maleni, odnosno siromasi vape za prijateljstvom i ljubavlju. Svi se mi, ponekad, pitamo kako dalje, ne mogu više, često se i bojimo, ali kada se umorimo, Isus nam uvijek šalje novu snagu, Duha Svetoga koji nam pritječe u pomoć u našoj slabosti. Ako se i nakon toga bojimo biti prijatelji malenih i ako se bojimo odgovornosti, onda moramo bolje upoznati Isusa. Zaista je velika radost družiti se s našom braćom i sestrama s mentalnim i tjelesnim poteškoćama i Bogu smo zato zahvalni, a on nam govori: Budite moje noge, moje ruke, moje lice i pokazujte me braći svojoj.

Tihomila Viljetić