Nastavi čitati »]]> •    Kateheza: neće biti za Caritas, a za odrasle je u korizmi pola sata ranije
dakle u 17:30 h.
Roditeljski sastanak  za prvopričesnike je u četvrtak  u 19:30 h.
Biskupijski križni put za mlade predviđen je za 24. ožujka. Mladi će se moći upisati na susretu ponedjeljkom, a krizmanici na svojim katehetskim susretima.
Evidencija dolazaka krizmanika 1. razr. je na oglasnoj ploči.
•    Seminar posta  molitve i šutnje za žene održava se u Đakovu kod časnih sestara. Pogledajte plakat na og.pl.
•    Zajednica Vjera i Svjetlo danas ima svoj redoviti susret u 17 h. Susret završava
misom u 19h.
•    Tribina za bračne parove održat će se u župnoj dvorani (Đurina ili potkrovlje)
u slijedeću nedjelju s početkom u 16:30 h. Gosti će biti bračni par Bušić Dražen i
Kristina iz Zagreba.
Ne budite lijeni, dođite. Vjerujemo da će biti dobro i korisno.
•    Doprinesite za župni Caritas.
•    Korizma nam počinje u srijedu. Obred pepeljenja će biti znak spremnosti na
obraćenje. Pepeo će biti načinjen od lani posvećenih maslinovih grančica.
U srijedu je post i nemrs. Možete i uz nemrsnu hranu izbjeći post. Dakle, post je kad
jedeš minimalno koliko ti je potrebno da bi funkcionirao, a nemrs je kad ne jedeš
masno ili mrsno.
Križni put u korizmi je srijednom i petkom u 18:20 h. Umjesto utorka uzeli smo
srijedu, jer želimo ponuditi  priliku za sv. ispovijed u korizmi na dane križnog puta.
Na čistu srijedu zbog pepeljenja nećemo iomati  križni put.

Krsti se: Marcela Jukić, kći Marka i Karle

Nastavi čitati »]]> 7. Nedjelja kroz godinu B – Svi oni koji smatraju da imaju život bez trauma, teških grijeha ili neraščišćenih računa s prošlošću, zaobiđite, molim ovaj tekst. Ne gubite vrijeme na čitanje, na svijetu ima puno zanimljivih stvari za vas. Ovo pišem za sve nas koji smo se usudili ili tek čeznemo jednom pogledati prošlosti u oči. Svojoj prošlosti. Bez maski, bez površnih opravdanja. Jer svjesni smo da nam je život otežao, da ponekad ne možemo živjeti ni upola, a kamoli u punini, jer nas prošlost sputava i utiče na našu sadašnjost.

 Svi mi koji smo pokušali znamo da prije ili kasnije dolazi faza kad vidimo da sami ne možemo. Tad poželimo sve zaboraviti ili sve prespavati i živjeti “kao sav normalni svijet”. Koliko god bili pametni, pobožni koliko god prijatelja ili ljubavi od drugih imali. Ono “naše” ostaje kao uteg i prijetnja.

Mogao bih pisati o situacijama i imenima. Ali neću. Dirati u stare rane smije samo onaj koji ih želi liječiti reče negdje, čini mi se, biskup Strossmayer. Mislim da Bog ima pravo svojom riječju, dirnuti u stare rane. Upravo onako kako danas poručuje u prvom čitanju. Donosim ga u cijelosti. Za sve nas:

“Ne spominjite se onog što se zbilo, niti mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši. I narod koji sam sebi sazdao moju će kazivati hvalu! Ali me ti, Jakove, nisi zazvao, niti si se zamorio oko mene, nego si me grijesima svojim mučio, bezakonjem svojim dosađivao mi. A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem i grijeha se tvojih ne spominjem” (Iz 43, 18-19; 21-22).

Drugi dio teksta, zaista je važan jednako kao i prvi! Jer često i uz najbolju volju kada jednom počnemo sagledavati dubioze svojega života ostajemo tek mali, lomljivi ljudi. Vrtimo se u krugu i još nam je teže jer želimo vjerovati da nam je Bog sve oprostio, a mi sami sebi ne možemo.

I unatoč svemu često ostajemo zakočeni, oduzeti u tom dijelu svojega života.

Pa se pitamo, svjesno ili nesvjesno zašto taj naš silni Bog, taj naš mili Isus ne reagira i ne presječe već jednom te spone koje nas usporavaju i čine nemoćnima.

Možda i ne znajući našli smo se u situaciji uzetoga iz današnjeg evanđelja. Ne imajući snage, volje, vjere, mogućnosti, hrabrosti, znanja, poniznosti (ili tko zna čega) probiti se do njega i zamoliti ga za ono što nam je uistinu potrebno.

“Nosila su ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao” (Mk 2, 3b-4).

Da, da bismo ustali iz svoje uzetosti uvijek moraju biti tu drugi i Bog. Mi i naš problem, bolest, nemoć, grijeh i s druge strane oni koji nas nose i Bog prema kojem idemo. I koji jedini liječi!

No, ti “nosači” obično ne dolaze sami, ne padnu s neba. Treba ih naći, treba im reći da ne mogu dalje, ući s njima u vlastitu situaciju. Tek tada možemo zajednički pred Boga.

Na kraju zadnje frapantno otkriće – ti koji me nose obično nisu ni zdravi ni bezbrižni, i vrlo brzo nastupa moj red biti “nosač”. Svojim činom pomogao sam njima da priznaju svoj problem i krenu, budu poneseni prema Gospodinu.

Taj put je moguć, taj put je kršćanina u grijehu i problemu jedini ispravan i moguć ako se želi zaista susresti sa sobom i promijeniti u sebi.

Jedini put koji imamo prema Gospodinu, prema tom velikom “Da” kako nam danas piše sv. Pavao Apostol, jest put križa i pod križem. Samo–pomoći koje nam se danas nude samo su nadomjesci i instant–rješenja koja u biti ne rješavaju ništa. Ne mogu riješiti tvrdokorne bolesti duše i tijela. Bolesti kojih, ponekad, nismo ni svjesni. Kad Isus liječi, On liječi uvijek duboko, obraćenički. Sve ono površno od danas do sutra, vani – a unutra – ne, to su neki naši apaurini koje si dajemo sami ili drugi.

 Put koji nam Bog nudi u današnjim čitanjima jest životni, višegodišnji, ali utoliko vredniji i izazovniji. U svakom slučaju moguć!

Antun Volenik 2006.

Nastavi čitati »]]> 6. Nedjelja kroz godinu – Ako prelistate bilo koji ilustrirani magazin, nužno ćete naletjeti na raznorazne reklame kozmetičkih proizvoda za žene, djecu i (jednakopravno) za muškarce. Htjeli mi to priznati ili ne, bitno nam je kako izgledamo i brižno skrivamo objektivne (ili češće umišljene) nedostatke svoga tijela. Bolest o kojoj je danas riječ u nedjeljnim čitanjima – guba – suprotnost je svemu što nam današnja kozmetika i korektivna kirurgija nude.

Guba, odnosno lepra, ima i treće ime – Hansenova bolest, po norveškom znanstveniku Gerhardu A. Hansenu koji je 1873. prvi izolirao njenog uzročnika. Nemojmo misliti da je ta bolest danas iskorijenjena samo zato što mediji o njoj nikada ne govore. To je naravno nezamislivo – sva ona divna, ušminkana, ženska i muška gola tijela lijepih oblina koja nas gledaju sa stranica naših časopisa ili web stranica i neki jadnik bez udova s ulica Kalkute?! Uz to, gube nema u bogatim zemljama, pa zašto bi se uopće o tome govorilo?

Ali bolest je daleko od iskorjenjivanja. Vezana je uz loše higijenske uvjete i generalno uz siromaštvo i neimaštinu. Podaci govore da svakog dana dvije tisuće osoba oboli od gube, a još toliko ih ne zna da je zaraženo. Računa se da se godišnje oko milijun ljudi zarazi od gube. Sve u svemu, u svijetu još ima deset milijuna gubavaca. Samo u Indiji oko pola milijuna popisanih bolesnika. Tisuće gubavaca ima u Brazilu, Indoneziji, Bangladešu, Kini, Nepalu, Indokini i Africi.

Ovdje u Belgiji među deset najpoznatijih Belgijanaca ubraja se jedan svećenik koji je slavu stekao (ni ne misleći na nju) radeći s gubavcima na, zamislite, romantičnim Havajima.

Tih godina točnije u svibnju 1873. Havaji nisu bili tako romantični, osobito ne strmi i nepristupačni poluotok na otoku Molokai gdje je u neljudskim uvjetima, izolirano i prepušteno samima sebi živjelo oko 800 gubavaca. Tih dana k njima je došao mladi flamanski svećenik Damjan DeVeuster. Prve noći spavao je ispod neke palme, ali je s godinama, zadobivši povjerenje i ljubav tih ljudi, izgradio cijelu malu koloniju s kućicama, bolnicom čak i školom. Nakon desetak godina obolio je i on sam, postavši tako potpuno izjednačen sa svojim gubavcima. Dok ga je bolest polako izjedala, njegov rad postajao je svjetski poznat i drugi su počeli pristizati da bi nastavili njegovo djelo.

Kada je umro 1889. gubavci ga pokopaše kraj onog istog stabla pod kojim je proveo prvu noć među njima. Sjedinjene Države podigoše mu kip na Kapitolu u Washingtonu, a kada su mu posmrtni ostaci preneseni u Belgiju, u antwerpenskoj luci dočekan je kao nacionalni heroj i pokopan u sveučilišnom gradu Louvainu. Danas njegova zaklada pomaže tisućama, osobito kroz dobrovoljni rad i priloge njegovih sunarodnjaka.

Sličnu priču mogli bismo ispričati i o Majci Terezi koja je te jadne ljude doslovno vukla s kalkutskih ulica gdje su umirali zaboravljeni od sviju. Ni u Isusovo vrijeme, naravno, nije bilo bolje. Mojsije je tu bio jednostavno čovjek svoga vremena. Zakon koji je propisao bio je vrlo jasan. Svatko tko je pokazivao simptome bolesti, morao je poći do svećenika, da ju dijagnosticira i ako bi bio “pozitivan”, to je značilo progon iz društva i polagano, mučno umiranje.

No, Isus se nikada ne boji ići iznad zakona, da bi išao bliže čovjeku. Kraj njega kleči “nedodirljivi”, onaj čija bolest toliko plaši da ga drugi ne žele niti smiju dotaknuti. U tom čovjeku skupljeni su svi oni koji su nosili ili nose gube svog doba, bolesti od psihičkih poremećaja, do onih povezanih sa seksualnošću od kojih ljudi spontano ili namjerno bježe ili okreću glavu. Možda još više od same činjenice izliječenja govori rečenica: “Isus ganut pruži ruku i dotače ga se” (usp. Mt 8,3; Lk 5,13). Možda je upravo ta scena i ta gesta potakla oca Damjana, majku Terezu i tolike druge da učine istu gestu. Da dotaknu onoga koji leži tu ispred mene, a svi drugi s gađenjem okreću glavu i peru ruke.

Kao bogoslov imao sam prilike posjećivati bolesnike od HIV-a. Većina njih bili su kao ovi gubavci – prijatelji i rodbina su ih, uglavnom, napustili, a oni ostali prepušteni sebi i gorkoj istini – imam sidu. Da, istina je, bilo je to šaroliko društvo, od ovisnika, preko ljudi “sumnjiva” ponašanja do dide iz Dalmatinske zagore koji je bio zaražen nekontroliranom krvlju, ali činjenica je da nas, crkvene ljude, nitko od njih nije odbijao, dapače, bili su jako sretni da se, eto, i njih netko sjeti.

No vratimo se mi našemu evanđelju. Potrebno je u njemu vidjeti još dvije stvari. Prvo, Isus ni ovdje kao niti u drugim čudesima ne ide za slavom i popularnošću. On ide prema čovjeku! Drugo, jednom malom rečenicom evanđelist nam sugerira koliko se i Isus sam suobličio s onima koje je liječio – opsjednutima i gubavima: – “Zadržavao se vani na samotnim mjestima” (v. Mk 1,45).

Tamo gdje su se skrivali upravo ti jadnici koje je liječio i ozdravljao.

Isusa nije teško ganuti, vjerujte mi. No ako pokušate, nemojte se čuditi da, kada vas dotakne i promijeni, konačno shvatite gdje vam je prava guba, a gdje su tek kozmetičke mrvice koje ste zapravo htjeli odstraniti.

Nastavi čitati »]]>

Nastavi čitati »]]> Šesta nedjelja kroz godinu “B” – U Evanđelju ove nedjelje svjedoci smo neograničenog povjerenja što ga iskazuju ljudi prema Isusu, bolesni i izmučeni najrazličitijim patnjama. Gubavac nije trpio tada samo od praktično neizlječive bolesti, nego je bio socijalno stigmatiziran. Svi su bježali od njega iz straha od zaraze, i on sam morao se udaljiti od mjesta stanovanja i boravka. Bio je sretan ako mu se netko smilovao i dao mu nešto pojesti, inače je ostatak svoga života provodio izoliran, daleko od sviju koje je dosad poznavao i koji su mu bili potpora.

Osim toga bilo je uvriježeno mišljenje glede starozavjetne slike o Bogu, da bolesti i nesretni slučajevi koji pogađaju pojedinca i zajednicu, direktno su kazna Božja. Tako su brzo nastale predrasude: “Taj ili onaj čovjek je bolestan ili invalidan, jer je sam grešan, ili su sagriješili njegovi roditelji!” I tako su ti pogođeni sami trpjeli pod ovim predodžbama, te s tim iskustvom bolesti i socijalne isključenosti, osjećali su se grešnima, njih Bog želi kazniti, i ne znaju hoće li im uopće oprostiti.

Kad Isus Krist jednog takvog gubavca očito prihvaća i daruje mu izliječenje i spasenje, događa se za pogođenog odlučujući zaokret u njegovom životu. Osjeća se kao nanovo rođen. Njemu nije darovano samo zdravlje, što ga on po ljudskoj procjeni nije mogao očekivati, nego se može ponovno vratiti u krug prijatelja i poznanika. A prije svega: Bog sam mu je pokazao, da nije isključen iz njegove zajednice ljubavi i života. Koja radost, koje klicanje ispunjaju srce toga otprije izmučenog i stvarno siromašnog čovjeka!

Izliječeni gubavac u svojoj radosti zaboravlja na Isusov nalog da bi se morao pokazati svećenicima, kako bi se potvrdilo izliječenje, a ne da javno govori o tome čudu. Isus nije htio biti jednostrano priznat samo kao čudotvorac. Ipak taj dobri čovjek išao je uokolo i svima pričao o čudesnom djelovanju Božjem!

U naše vrijeme, Bogu hvala, zahvaljujući medicinskim mogućnostima i socijalnim ustanovama koje pomažu, mnogi tadašnji problemi su nestali. Međutim, i danas imamo ljudi koji su osamljeni. Zar ne poznajemo osamljene ljude koji se ne uključuju u zajednicu, koje drugi izbjegavaju ili su jednostavno “previđeni”? Zar se mnogi ne osjećaju odbačeni od rođaka, pripadnika obitelji, s kojima se teško slažu, prepušteni su sebi i nitko se za njih ne brine?

Ljudi gorske službe spašavanja u Hrvatskoj mogli su ovih sniježnih, ledenih dana, dana Sibirske zime, vidjeti i doživjeti što za napuštene i osamljene starce i starice znači njihov dolazak u teškim uvjetima, u kojima su ljudi gubili i svoje živote.

Ako pažljivo i s pogledom ljubavi idemo kroz život, tada ćemo opaziti tuđu nevolju i možda tu i tamo pomoći, ili u najmanju ruku nešto utjehe i olakšanja moći posredovati. I to iskustvo ljubavi i prihvaćanja, koje mi kršćani možemo posredovati bolesnima i patnicima kao i oni koji se osjećaju isključenima, možda je za pogođene kao zraka svjetlosti ljubavi Božje, koja baš za njih u ovom trenutku dobiva konkretan oblik.

Ostavimo se brzih sudova, po prilici: “Taj ili onaj je sam zaslužio svoju nesreću!” Doduše postoje i veze između neodgovornih postupanja i životnih stilova iz koji proizlaze posljedice, ali nije na nama da donosimo sud o moralnoj krivnji drugoga. Mi ne možemo gledati u srce bližnjega i ne znamo što je njega tjeralo u ovoj ili onoj odluci i djelovanju. Posljednji sud je kod Boga koji je ujedno pravedan sudac i milosrdni Otac!

Sve siromašne i trpeće želimo preporučiti zagovoru Majke Božje Marije. Ona je vidjela nevolju svojih bližnjih i za njih se zauzimala u ljubavi Božjoj. Neka nas Božji Duh Sveti jača u svakome dobru i učini nas glasnicima radosti za naše bližnje!

Fra Jozo Župić

Nastavi čitati »]]>

Nastavi čitati »]]> Propovijed 5. Nedjelja kroz godinu - Nedavno je na udarnom RTL-ovom dnevniku ovdje u Bruxellesu bila i jedna vijest religijskog karaktera (uređivačka politika je ista kao i u Hrvatskoj – dakle to nije čest slučaj). Radilo se o jednom hodočašću poljoprivrednika. Zanimljivo, takvo nešto ne postoji kod nas, čak ni u Slavoniji. Uglavnom, novinar pita jednog seljaka zašto hodočasti i pomalo cinično sugerira i odgovor. “Da bi bila bolja žetva, zar ne?” Čovjek se malo zamislio pa mu mirno odgovori: “Ako čovjek ne moli i ne hodočasti, onda ima samo ono što ima.”

 Jobova situacija u prvom čitanju ekstremni je primjer blagostanja i siromaštva, posjedovanja, imanja i potpune propasti, materijalne i zdravstvene. Job je imao sve: složnu i brojnu obitelj, bogatstvo, prijatelje i poštovanje. Odjednom, nestalo je svega. Djeca poginuše, blaga nesta, žena ga je prezrela, a prijatelji optužili da laže kada kaže da je pravednik, jer Bog ga je sigurno s razlogom tako teško kaznio. Ostala mu je samo teška bolest koja ga je prisilila da gol i nemoćan sjedi na zemlji bez riječi.

 Izgubio je, ne svojom krivnjom, sve što je u životu imao i stekao, sve zbog čega se “isplati živjeti”. Job ne skriva da mu je teško! O, ne, dapače! Pročitajte 3. do 7. poglavlje. Svak onaj koji se zbog bilo koje bolesti – od dijabetesa do gastritisa – morao uzdržavati neke hrane, pa do svake druge bolesti i nemoći naći će se u tim riječima. Zvuči li vam poznato: “Zar hranu bljutavu jedemo bez soli? Zar kakove slasti ima u bjelancu? Al ono što mi se gadilo dotaći, to mi je sada sva hrana u bolesti” (usp. Job 6,3). Iako, zbog velike boli “riječi mi stoga zastraniti znaju” Job ne proklinje Boga, ne predbacuje mu ništa, iako mu vlastita žena veli: “Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri” (Job 2,9). Odustani i od Boga i od života. Job ipak nije odustao, imao je ono što svi drugi oko njega nisu – nadu protiv svake nade da ga i tada Bog čuje. Iako, po mom skromnom mišljenju, pravedni Job ne nalazi pravi odgovor na pitanje zašto ljudska patnja i zlo koje nas snalazi (a o tome govori daljnjih tridesetak poglavlja), Job ne odustaje. Ne vidim većeg znaka Božje prisutnosti u nečijem životu od nade, pouzdanja onda kad bi svatko drugi pao u potpuni očaj.

 Odmah nakon ove epopeje ljudske patnje i postojanosti u Bogu čitamo Psalam 147 koji počinje riječima: “Hvalite Gospodina jer je dobar”. Hvaliti ga čak i u Jobovoj situaciji?

 Sjećam se doživljaja jednog našeg patra koji se našao u Boki kotorskoj za vrijeme razornog potresa 1979. godine. To se zbilo na sam Uskrs. Naravno, na misama se čitao onaj poznati redak: “Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu” (Ps 118,24). A uokolo, same ruševine.

 Ali u tome i jest “kvaka”, upravo to treba “skužiti”! Moj Bog ostaje moj Bog i u patnji i onda kada nemam odgovor, kada moj zašto ostaje zatomljen (ili kriknut kao u Jobovom slučaju) na mojim usnama.

Ali bez fatalizma i fanatizma poput one obitelji Jehovinih svjedoka koja nije dozvolila transfuziju svome smrtno bolesnom djetetu, niti onog “inšalah” koji olako određuje da nešto nije bila volja Božja. Stav pouzdanja jest tek svijest da Bog ni tada nije zaboravio na mene, da nisam napušten i zato ga hvalim, možda tek svojom šutnjom.

 No ako se ipak usudimo tražiti odgovor na pitanje zla u svijetu, ako nas ne obeshrabri ta činjenica zla i patnje na koju kao da nema odgovora, doći ću do onoga odgovora koja mi nudi evanđelje. Sjetimo se evanđelja od prošle nedjelje – Isus nadmoćno pobjeđuje nad zlim, zlim koje je u čovjeku ili koje vreba čovjeka nastojeći ga što dublje raniti. Danas se Isus liječnik bori sa zlom koje nam prijeti kao bolest i nemoć. Iako sam relativno mlad čovjek, prošao sam kroz razna iskustva operacija i liječničkih zahvata. Uz sve poštovanje i zahvalnost liječnicima koji su me liječili, došao sam do zaključka da je i to zanimanje (u koje mnogi bolesnici stavljaju svu svoju nadu) zanat i vještina kao i svaki drugi, čak iziskuje puno više novaca i nikad nije čudotvoran.

 Isus, koji u sebi objedinjuje psihologa, egzorcista, internista i nadasve kardiologa i okulista ide iznad svih medicinskih metoda – do dna čovječjeg srca.

 Tako Isus daje svoj odgovor na zlo i patnju u svijetu. On je sablazan zla i patnje pobijedio kroz sablazan križa. Svojim životom pokazao nam je kako se zlo pobjeđuje već ovdje, dok smo putnici prema Njemu. To je i dio poruke Radosne vijesti, evanđelja koje nam je On navijestio. Svake nedjelje mogli bismo postaviti isto pitanje. A ja? Navješćujem li ja Radosnu vijest kome? Naravno, to pitanje ide prvenstveno nama svećenicima. Da li je ono što navješćuje Radosna vijest? Ima li ičeg radosnog, utješnog u onom što govorim. “Jao meni ako evanđelja ne navješćujem” (v. 1 Kor 9,16). – govori nam danas sv. Pavao apostol. Svima nama koji smo “službeno” u poslu navješćivanja – svećenici, redovnička braća i časne sestre, katehete i katehistice laici, te ljudi koji su zaposleni u raznim crkvenim institucijama ili se za to sada pripremaju po raznim školama i fakultetima – kao i onima koji to čine “neslužbeno” – roditeljima, članovima raznih skupina i udruga – postavlja se pitanje. Da li uopće naviještam Radosnu vijest? Činim li to jer želim podijeliti nadu koja je u meni, ili je naša motivacija tek da “odradimo” ono za što smo na ovaj ili onaj način plaćeni. Pavao nam daje visoke ideale! Ako nam barem ne daju mira, na dobrom smo putu.

 Na kraju, ne mogu odoljeti a da vam ne ispričam jedan (stari) vic inspiriran današnjim evanđeljem. Neka i na taj način moja propovijed bude malo smješnija: Znate li zašto je, u biti, Petar izdao Isusa? Zato što mu je izliječio punicu!

Antun Volenik

Nastavi čitati »]]>

Nastavi čitati »]]>

Vinkovci (Sv. Vinko Pallott, četvrtkom i petkom, s početkom u 20.00 sati)
rujan 2011.: 1. i 2 .; 8. i 9.; 15. i 16.
studeni 2011.: 3. i 4.; 10. i 11.; 17. i 18.
veljača 2012.: 9. i 10.; 16. i 17.; 23. i 24.
svibanj 2012.: 3. i 4.; 10. i 11.; 17. i 18.
rujan 2012.: 6. i 7.; 13. i 14.; 20. i 21.
studeni 2012.: 8. i 9., 15. i 16.; 22. i 23.

Za sudjelovanje na tečaju se ne prijavljuje unaprijed, nego se prijava vrši na prvoj večeri
tečaja. Ako zaručnik/ca stanuje u nekom drugom gradu, na tečaj može ići svatko u sebi
najbliže mjesto. Najbolje je tečaj pohađati odamh čim počnete “obećavajuće” hodati.
Ako hodanje traje duže onda je dobro na tečaj poći bare 12 mjeseci prije ulaska u brak.

Raspored održavanja u pastoralnoj godini 2011./2012. Đakovačko-osječka nadb.

• Osijek 1 (dvorana župe Sv. Petra i Pavla, ponedjeljkom i utorkom, s početkom u 19.00 sati)

rujan 2011.: 5. i 6., 12. i 13.; 19. i 20.

studeni 2011. 2. i 3.; 7. i 8.; 14. i 15.

veljača 2012.: 6. i 7.; 13. i 14.; 20. i 21.

svibanj 2012.: 7. i 8.; 14. i 15.; 21. i 22.

rujan 2012.: 3. i 4.; 10. i 11.; 17. i 18.

studeni 2012.: 5. i 6.; 12. i 13.; 19. i 20.

 

• Osijek 9 (dvorana župe Sv. Ćirila i Metoda, ponedjeljkom i utokom, s početkom u 19.00 sati)

listopad 2011.: 3. i 4.; 10. i 11.; 17. i 18.

veljača 2012.: 6. i 7.; 13. i 14.; 20. i 21.

ožujak 2012.: 5. i 6.; 12. i 13. ; 19. i 20.

svibanj 2012.: 7. i 8.; 14. i 15.; 21. i 22.

listopad 2012.: 8. i 9.; 15. i 16.; 22. i 23.

 

•  Đakovo  (dvorana župe Svih svetih, subotom i nedjeljom, s početkom u 17.00 sati)

rujan 2011.: 3. i 4.; 10. i 11.; 17. i 18.

studeni 2011.: 5. i 6.; 12. i 13.; 19. i 20.

veljača 2012.: 4. i 5.; 11. i 12.; 18. i 19.

svibanj 2012.: 5. i 6.; 12. i 13.; 19. i 20.

rujan 2012.: 1. i 2.; 8. i 9.; 15. i 16.

studeni 2012.: 3. i 4.; 10. i 11.; 17. i 18.

• Beli Manastir (dvorana župe Sv. Martina, petkom i subotom, s početkom u 17.00 sati)

rujan 2011: 9. i 10.; 16. i 17.; 23. i 24.

veljača 2012.: 3. i 4.; 10. i 11.; 17. i 18.

rujan 2012.: 14. i 15.; 21. i 22.; 28. i 29.

• Donji Miholjac (dvorana župe Sv. Mihaela arkanđela, petkom i subotom, s početkom u 19.00 sati)

rujan 2011.: 9. i 10.; 16. i 17.; 23. i 24.

ožujak 2012.: 2. i 3.; 9. i 10.; 26. i 27.

rujan 2012.: 7. i 8.; 14. i 15.; 21. i 22.

 

• Valpovo (Katehetski centar župe Bezgrešnog začeća BDM, četvrtkom i petkom, s početkom u 20.00 sati)

rujan 2011.: 8. i 9.; 15. i 16.; 22. i 23.

veljača 2012.: 2. i 3.; 12. i 13.; 19. i 20.

• Vukovar (Pastoralni centar «Sv. Bono», s početkom u 19.30 sati)

rujan 2011.: 5. i 6.; 12. i 13.; 19. i 20. (ponedjeljkom i utorkom)

ožujak 2012.: 8. i 9.; 15. i 16.; 22. i 23. (četvrtkom i petkom)

U 2011./2012. godini tečaj se održava u dvije župe Slavonskobrodskog dekanata

•  Slavonski Brod 1 (župa Gospe Brze Pomoći, Pastoralni centar «Vid Mihaljek», četvrtkom i petkom, s početkom u 19.30 sati)

rujan/listopad 2011.: 22. i 23.; 29. i 30. rujna; 6. i 7. listopada

veljača/ožujak 2012.: 16. i 17.; 23. i 24. veljače; 1. i 2. ožujka

svibanj/lipanj 2012.: 17. i 18.; 24. i 25. ; 31. svibnja i 1. lipnja

rujan 2012.: 13. i 14.; 20. i 21. ; 27. i 28.

• Slavonski Brod 9 (dvorana župe Bezgrešnoga Srca Marijina, petkom i subotom, s početkom u 19.00 sati)

studeni 2011.: 4. i 5.; 11. i 12.; 18. i 19.

ožujak 2012.: 9. i 10.; 16. i 17. ; 23. i 24.

studeni 2012.: 9. i 10.; 16. i 17.; 23. i 24.

• Sikirevci (vjeronaučna dvorana župe Sv. Nikole biskupa, subotom i nedjeljom, s početkom u 16.00 sati)

veljača/ožujak 2012.: 25. i 26. veljače; 3. i 4.; 10. i 11. ožujka

• Vinkovci  (dvorana župe Sv. Vinka Pallottija, četvrtkom i petkom, s početkom u 20.00 sati)

rujan 2011.: 1. i 2 .; 8. i 9.; 15. i 16.

studeni 2011.: 3. i 4.; 10. i 11.; 17. i 18.

veljača 2012.: 9. i 10.; 16. i 17.; 23. i 24.

svibanj 2012.: 3. i 4.; 10. i 11.; 17. i 18.

rujan 2012.: 6. i 7.; 13. i 14.; 20. i 21.

studeni 2012.: 8. i 9., 15. i 16.; 22. i 23.

• Otok (Kripta župne crkve Sv. Antuna Padovanskog u Otoku, četvrtkom i petkom, s početkom u 20.00 sati)

listopad 2011.: 6. i 7. ; 13. i 14.; 20. i 21.

ožujak 2012.: 1. i 2.; 8. i 9; 15. i 16.

listopad 2012.: 4. i 5.; 11. i 12; 18. i 19.

• Županja (Dvorana sv. Ivana Zlatoustog u župi Mučeništva sv. Ivana Krstitelja, četvrtkom i petkom, s početkom u 19.00 sati)

listopad 2011.: 6. i 7.; 13. i 14.; 20. i 21.

veljača/ožujak 2012.: 16. i 17.; 23. i 24. veljače; 1. i 2. ožujka

travanj/svibanj 2012.: 26. i 27. travnja; 3. i 4.; 10. i 11. svibnja

rujan/listopad 2012.: 20. i 21.; 27. i 28. rujna; 4. i 5. listopada

• Drenovci (vjeronaučna dvorana u Drenovcima, petkom i subotom, s početkom u 18.00 sati)

listopad 2011.: 14. i 15.; 21. i 22.; 28. i 29.

ožujak 2012.: 2. i 3.; 9. i 10.; 16. i 17

Nastavi čitati »]]> 4. Nedjelja kroz godinu – Danas sam, izlazeći iz omiljene mi chocolatrie (trgovina i kafić s čokoladom) nabasao na čovjeka srednjih godina koji mi je, kao usput, ponudio neki papirić. Kada sam malo bolje pogledao vidio sam da je na njemu obješena čudotvorna medaljica. Volim tu medaljicu, nosim ju već desetak godina i pratila me u svim mojim životnim usponima i padovima. Ipak, upozorih čovjeka kako je nerazborito dijeliti ju bilo kojem neznancu na ulici, jer nema nikakvu ideju što će taj čovjek s njom učiniti – eventualno pročitati što piše na tom papiriću i sve skupa baciti u prvu kantu za smeće. O sotonistima, “bijeloj magiji” i ostalima da i ne govorimo. “Ali Gospa kaže da to treba dijeliti” – bio je odmah njegov odgovor. Naravno, to je samo jedna rečenica koja se nalazi u toj objavi, no čovjek se uhvatio za nju ne razmišljajući o nekom drugom načinu kako ju može dati osobama kojima je zaista potrebna – npr. u bolnicama kao što činim ja, a i mnogi drugi.

Jako smo blizu fanatizmu kad Božju objavu, rečenice iz Svetoga pisma čitamo na ovaj način. Evo nam primjera u današnjim čitanjima. Tko pročita samo današnji odlomak iz, već nam poznate, poslanice Korinćanima, mogao bi odmah zaključiti kako za sv. Pavla brak ništa ne vrijedi i kako su sretni, bezbrižni i zadovoljni samo oni koji se ne žene radi Gospodina, oni koji žive u celibatu. Kada gledam svoje prijatelje koji žive u kršćanskom braku vidim da i njihov način života itekako može voditi k Bogu. Zato mi je drago da poznajem i poslanicu Efežanima i Pavlovu sliku o ljubavi muškarca i žene kao Krista i Crkve. U cjelovitosti tih poslanica, snagu i utemeljenje nalazimo svi mi koji Gospodinu predajemo svoje živote, bez onog tako sitnog i ljudskog – ma moj je izbor ipak bolji i uzvišeniji.

Možda se netko čitajući ovaj moj uvod zapitao, pa zar ni p. Ante ne može bez objava, sotone i čudaka koji okolo dijele razne poruke. Ipak, ono što upada u oči u današnjem evanđelju jest upravo sučeljavanje Isusa i nečista duha. Mislim da stoji ona rečenica koju sam davno čuo: Najveća sotonina prevara danas jest što je uvjerio svijet da on u stvari ne postoji. S druge strane ljudima je zanimljiva ta priča o egzorcizmu, podgrijana raznim hollywoodskim filmovima i novinskim natpisima. Zlo je na djelu u ovome svijetu i svi mi, na ovaj ili onaj način možemo biti njime ranjeni. Naš problem je onaj isti koji je imala Eva – mi stupamo u dijalog i pregovore s njime! Isus, pobjednik nad zlom i smrću, postupa drugačije. Na sve ovo što mu govori nečisti duh ima samo nekoliko zapovjednih riječi: Umukni, iziđi! Mislim da je to sasvim dovoljno i za nas kad god smo kušani od zloga. Samo nemojmo nikada zaboraviti da mi sami nemamo snage izreći te riječi; i tu moramo učiti, i tu snagu moramo izmoliti.

Kad bi smo se zadržali samo na tom elementu današnjih čitanja i rekli: evo, samo to nam Isus danas poručuje, također ne bismo shvatili pravu poruku današnjih čitanja.

Isusova moć nad nečistim duhom želi pokazati nešto još važnije. On nije tek jedan egzorcist, prorok ili učitelj među mnogima, on je Učitelj čiji je nauk nad svakim drugim naukom.

Isus je obećani Mesija, čiji dolazak je pokazan i u današnjem prvom čitanju koje je uzeto iz knjige Ponovljenog zakona. To je biblijska knjiga s najviše pravnih odredaba koje na više mjesta završavaju sa smrtnom osudom za prestupnike – najčešće kamenovanje. Kada pismoznanci i farizeji traže smrt za Isusa (evanđelje nam spominje jedan pokušaj kamenovanja Isusa) oni se u stvari pozivaju na te odredbe Ponovljenog zakona. Ne žele vidjeti da je tu, ispred njih, netko veći od Jone i Salomona, kome se klanjaju i Mojsije i Ilija. Još jedan primjer uskog i ograničenog tumačenja Pisma. No, Isus ne bi bio Isus kad i taj dio Svetoga pisma ne bi ispunio i objasnio vlastitim primjerom. Stari zakon poziva na iskorjenjivanje zla u narodu, bila to neka bolest, krivo učenje, perverzija ili pravljenje bogom nekoga ili nečega. Naravno, stoljećima se to doslovno tumačilo (ni kršćanstvo nije bilo imuno od toga). Najlakše je bilo prokleti, mučiti ili ubiti nekoga pod religioznom ili ideološkom optužbom. Isus u današnjem evanđelju ponovo voli čovjeka, a uništava zloga, začetnika zla u čovjeku i narodu. “Došao si da nas uništiš” (v. Mk 1,24) – cvili nečisti duh. Da, Isus radikalno ispunja i taj dio Svetoga pisma. Uništava izvor zla, a spašava čovjeka.

Naravno, poziva i nas. Ali ne tek prigodno ili obredno. Zla u nama i oko nas neće nestati ako samo skupljamo kamenje i gađamo obeliske kao muslimani u Meki (zgazivši usput nekoliko stotina ljudi), niti kad jednom godišnje dođemo na ispovijed i kažemo pa mi smo dobri ljudi i nastavimo griješiti, a da i ne trepnemo okom. Iskorjenjivati zlo u sebi proces je za cijeli život koji može zaista početi kad uđemo u Isusov nov i snažan nauk. Nikada ne zaboravljajući da nismo mi ti koji možemo iskorjenjivati zlo, već On u nama. To je izvor poniznosti, koga se zli plaši, a ljudi vole.

Blago nama kad i nas zanese Njegova Riječ i kad otkrijemo da samo On (a nitko drugi, ni ljudi, ni stvari, ni duhovi) ima vlast nad mojim životom.

Antun Volenik –  Bruxelles, 29. siječnja 2006.