Nastavi čitati »]]>

Nastavi čitati »]]> Koliko god nama danas Lenonovo vrijeme i njegove hippijevske ideje smiješno i promašeno zvučale, riječi koje se ponavljaju u ovoj pjesmi (http://www.youtube.com/watch?v=sTF_wJW7N4g) sve što ti je potrebno je ljubav, nisu samo prazne riječi nekog davnog pjesmuljka (pa radilo se i o Beatlesima).

Naravno, pogađate – i sâm sam želio pisati o ljubavi nadahnut današnjim čitanjima. Iskreno, bojim se pisati o ljubavi, čak i o onoj Božjoj, jer ta je riječ toliko obezvrijeđena, doživjela je toliku inflaciju da joj sve nule koje joj nadodaju knjige, pjesme i ljudske (seksualne i emotivne) čežnje samo još više smanjuju vrijednost.

A ipak rečenica koju danas nalazimo u drugom čitanju:U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas… jedno je od najvećih otkrića, objava moje vjere. Zašto? Jer vjerujem onome koji mi kaže da me voli. Jer tu ljubav ne moram i nisam ničim zaslužio, ona mi je darovana! Jer mogu ljubiti druge samo kad znam da sam već sada ljubljen!

Kako znati da sam ljubljen, kako znam da me Bog voli? Naravno da ne mogu prepoznati druge znakove ljubavi osim onih koje kao čovjek prepoznajem, ljudske izraze ljubavi. Jeste li si kad postavili pitanje kada ste prvi puta osjetili da vas netko jako voli? Naravno, bili su to izrazi ljubavi naših roditelja, često baka i djedova. Samo zato što smo rođeni, što smo njihovi naši roditelji, braća i sestre, bake i djedovi su nas voljeli i vole nas.

Da li je baš uvijek tako? Činjenica je da mnoge obitelji imaju i onu tajnu stranu od koje se bježi i o kojoj se ne priča i u kojoj, ma što joj bio uzrok i ma kakve posljedice imala, u svakom slučaju nema puno ljubavi. Ta “razbijena obiteljska slika” zna zarezati ne samo duboko u srce i psihu pojedinca nego i u njegov odnos prema Bogu, izvoru ljubavi.

Ali vratimo se još malo na ljudske izraze ljubavi. Znam da sad mnogi misle da ću odmah na prvi poljubac i prvu djevojku ili dečka. Ali čekajte malo!

Riječi koje su mene ponajviše dotakle u današnjem evanđelju su riječi o prijateljstvu: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje: Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.

Roditelji se ne biraju, ne biraš ni onoga u koga se zaljubiš (to se jednostavno dogodi), ali prijatelje ipak biramo. Svako od nas poznaje taj put kad od poznanika stječeš prijatelja. Otkrivaš mu se, govoriš stvari koje ne govoriš ni roditeljima, ni ženi/mužu, imaš veliko povjerenje u takvu osobu.

Isus apostole zove prijateljima jer im se potpuno otvorio, sve im rekao. I za njih se predaje na križ.

Nemam vlastite obitelji (ženu, djecu), ali Bog me ne prestaje darivati prijateljima – iako sam dugo pogrešno vjerovao da pravi prijatelji mogu biti samo oni ljudi koje poznaješ od djetinjstva. Zahvalan sam Bogu za taj dar prijatelja, iako, kao i s drugim Božjim darovima, i sa svojim prijateljima postupam previše olako, prečesto ih potražim samo kad ih trebam. Prema svakom imam i crtu preko koje teško ili nikako prelazim, nestrpljiv sam i očekujem od njih ono što im često nisam sam spreman dati. No, oni ipak ostaju sigurni dar Božje ljubavi prema meni dok se naša prijateljstva potvrđuju i rastu onda kada je teško i kada treba podrška…

Moji me prijatelji poznaju onoliko koliko sam im dozvolio da me poznaju. Nekima nisam priznao neke svoje životne dubioze i probleme koji me muče. Bojim se da će me manje voljeti, poštivati, da će otići od mene. Svi smo mi takvi s našim lijepim i nasmiješenim maskama koje se ne usudimo skinuti ni pred najbližima.

I Isus bira svoje prijatelje. Ove riječi; Ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas … uglavnom se primjenjuju na nas svećenike. No, ona se mogu i moraju primijeniti na svakoga čovjeka, jer Isus je nakon svoje otkupiteljske žrtve na križu izabrao sve ljude i ponudio im svoje prijateljstvo. I evo, postavlja samo jedan uvjet za prijateljstvo: ljubav prema bližnjemu.

Kao svećenik osjećam se ipak izabranim i posebnim u Božjim očima. Tako se može osjećati i onaj tko je duboko osvjedočeni katolik pred ovim našim poganskim i katolicima nesklonim svijetom.

No, ne smijemo pasti u napast židova koji su postali kršćani iz današnjeg prvog čitanja (vjernici iz obrezanja). Kornelije je visoki časnik rimske, okupatorske vojske. Bog se, ipak, proslavlja u njegovoj kući i cijela kuća (a to je značilo i desetke slugu i robova) zahvaćeno je Božjim Duhom.

Zapamtimo Petrove riječi: Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.

Pravo prijateljstvo nije uvijek divno i romantično – kakvo je to prijateljstvo bez svađe, rasprave i neslaganja? U prijateljstvu se napreduje, dugo razgovara, traži, smije i plače. I ono nam je od Boga ponuđeno. A ne moramo čak ni glumiti da bi nas volio i da bi radost njegova ostala u nama.

 p. Antun Volenik

Nastavi čitati »]]>

Nastavi čitati »]]> «Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera.» No, ako i znamo da je uskrsnuo, čak i ako u to vjerujemo, ali bez osobnog osvjedočenja – uzaludna je naša vjera. Jer nismo poneseni činjenicama u koje vjerujemo, već su one tek informacija koje znamo; odnosno religiozna su ideja kojom je zaokupljena naša potreba za kultom.

Isusovo uskrsnuće nije problem dokazati, za to postoje snažniji dokazi nego za mnoge druge povijesne događaje koje bez problema prihvaćamo. Ono što brine jest čovjekov stav nakon što se suoči s istinom uskrsnuća: «Uskrsnuo je, pa šta?!» To je otprilike kao: «Planet Neptun postoji, pa šta?!» Što se mene to tiče? Dok ne uočimo i osjetimo bitnu povezanost između te činjenice i našeg života – sama činjenica nas neće angažirati već ostaje u nizu drugih izvanjskih informacija. U tom je problem dosadnih propovijedi, i sve problematičnijeg vjeronauka u školi: govori se o uskrsnuću, ali se ne pokazuje djelovanje uskrsnuća, a onda ga se niti ne prenosi na slušatelje.

Uskrsnuće nas se tiče onoliko koliko nas dotakne. Odnosno, u mjeri u kojoj smo osobno susreli Uskrslog i sami uskrsli snagom njegova uskrsnuća. Susreli, a ne čuli, shvatili ili vidjeli. Susret je više nego s nekim se naći u istom geometrijskom prostoru, akustičnom ili vizualnom. Svakodnevnica nam je uglavnom sva od takvih «susreta» po ulicama, školama, crkvama. I tko koga pamti, tko o kome misli, tko svoj život temelji na takvim susretima… Susret je nešto dublje. To je intimna obostrana zainteresiranost između onih koji se susreću. Emocionalno veza, metafizičko prožimanje. Dijeljenje sudbine i utemeljivanje života na onom kog smo susreli; predano pristajući da bit drugog bića oblikuje moju bit. U ovom slučaju: Isusova smrt i moja je, njegovo uskrsnuće i moje je.

Put do iskustva takvog susreta opisan je u događaju putovanja učenika u Emaus. Žustro su raspravljali o svojim nadama i razočaranjima. Od srca su govorili ono što im je na srcu. Kroz takvo pošteno i iskreno sagledavanje vlastitog života – ulaze u iskustvo uskrslog Krista, srca im žare, prepoznaju ga kao onog koji je s njima i onda kad ga ne vide.

Da bi iskustvo uskrsnuća sačuvali i učinili trajnim – valja ga dijeliti. Zatvoreno u nas same, u opasnosti je da ugasne. S njim treba kao s plamenom drveta kojim pripaljujemo drugo drvo – te na taj način i drugo drveće uključujemo u isti proces, ali i sam sjaj našeg plamena uvećavamo.

Uočimo to u zgodi koju je židovski filozof Martin Buber opisao govoreći o svom djedu koji je šepao i njegovu učitelju duhovnog života. Djed, pripovijedajući kako je njegov učitelj u molitvi poskakivao i plesao – ponesen žarom želje da to prenese slušateljima počeo je i sam poskakivati i plesati, i od tad prestao šepati. Svjedočanstvo događaja ne tek što je prešlo na druge, već je osnažilo sam događaj u njemu koji je o njem svjedočio.

Svjedočeći o uskrsnuću poneseni žarom uskrsnuća – sam Uskrsnuli dolazi posred nas sa snagom svog uskrsnuća: «Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče: ‘Mir vama!»

p. Luka Rađa

Nastavi čitati »]]>

Nastavi čitati »]]> Treća ura na Veliki Petak poslije podne, o kojoj izvješćuju avanđelisti, bila je najkrvavije i najbezumnije ljudsko djelo. Okrvavljena Golgota ušla je u povijest kao mjesto koju je oblila Božanska krv Isusa Krista, nevinog Božjeg Jaganjca. Pred neukrotivom svjetinom koja je kao pomahnitala tražila njegovu smrt, priroda se zastidjela, sunce je pomrčalo, a zemlja se potresla. Čuli smo u evanđeoskom izvješću kako se pred nama u ovom prežalosnom procesu redaju predstavnici različitih zvanja i staleža: mogućnici, suci, svećenici, vođe stranaka, bogataši, intelektualci, dvorani, građani, vojska, narod, sluge, služavke, muškarci i žene, pojedinci i društvo.

Opisani događaj davno se zbio. Ali njegova jeka i danas se čuje. Ne samo jeka, već i akteri su tu. Svi smo mi naime obuhvaćeni u pripoviJesti o Isusovom trpljenju i muci. “Puče moj, što učini Tebi, ili u čemu ožalostih tebe, odgovori meni !”

 Istina, u napasti smo ustvrditi da se ovaj tvoj prijekor ne odnosi na nas, već na ljude koji su te uhapsili, mučili i razapeli. Posebice mi muškarci, Kriste, bili smo aktivni sudionici tvoga procesa i tvoje osude. Preko učenika Jude smo te izdali, preko političara Pilata osudili, preko vojnika mučili i razapeli. To je naša bijedna muška uloga u tvojoj muci i umiranju. Smijemo li iznijeti jednu olakšavajuću okolnost u našu obranu. Preko Josipa iz Arimateje skinuli smo te s križa i položili u grob. Uzmi nam to za dobro i udijeli nam oproštenje za naše grubosti, bezosjećajnosti, vrijeđanja i psovke. To te usrdno molimo.

 “Puče moj, što učini tebi..?!” I mi žene iz ovoga grada spadamo u taj “puk” kojeg opetovano zoveš na odgovornost. I mi smo našim grijesima anticipirano utkane u onu razjarenu svjetinu koja je vikala: “raspni ga, raspni!” Naši krištavi glasovi nadjačavali su sve pa se ni Pilat, ni Kaifa nisu osudili drugačije razmišljati osim suda i razapinjanja. No, ipak Gospodine, dopusti nam koju rečenicu i u našu obranu. Pokušavale smo nagovoriti Pilata (preko njegove žene) da te oslobodi osude; u jednoj od jeruzalemskih ulica Veronikinim rubcem smo pokušale obrisati tvoje iznakaženo lice, a preko pobožnih žena, koje su te pratile do Golgote, oplakati tvoju muku i stradanje. Smijemo li se zbog te pozitivne uloge u tvom procesu nadati oproštenju ?! Oprosti, Isuse. Oprosti i zaboravi naše grijehe zavođenja, nečednosti, svadljivosti, zavisti, ogovoranja i klevete. Ne daj, Isuse, da neizmjerna vrijednost tvoje svete krvi bude za nas izgubljena. Udijeli nam svoju milost i uvedi nas poslije ovoga života u vječnu radost. “Vrelo milja, slatka mati, bol mi gorku osjećati. Daj da s tobom procvilim.

 Križ i trpljenje nije bila glavna namjera Isusovog dolaska na svijet. Njegova je namjera bila spasenje, uskrsnuće i život vječni. Ali, nema drugog puta koji bi tamo vodio osim onoga preko Maslinske Gore, Golgote i Kalvarije. Do velikih stvari u životu dolazi se samo preko tih strmina. Per aspera ad astra! S križem dolazi i blagoslov. Svjesni da je križ naš lijek, naša snaga, utjeha i inspiracija mi ćemo sudjelovati u divnim obredima Velikoga Petka i u pokorničkoj procesiji do svetoga Šime. Naš mimohod ulicama grada izraz je naše vjere, molitve, nade i počasti svetom drvu križa na kojem Isus umrije. “Častimo te križu sveti, na kom umrije Isus naš. Ustma srcem častimo te, sveti križu Isusov.”

Nastavi čitati »]]> Svakog Velikog četvrtka koliko god bio zaposlen svakodnevnim obavezama, rastresenostima, pripremama oko obreda svetog trodnevlja, u trenutku kada u misi izgovaram riječi ovo je moje tijelo, ovo je moja krv misli mi pođu u večer moga svećeničkog ređenja. Tada kad su sve pompe, čestitanja, darovi, gosti i svečana večera bili iza mene, pogled mi je pao na moje ruke. Posve obične ljudske ruke, a opet, tada sam to čvrsto povjerovao, nove koje će uzimati kruh i vino i nad njima izgovarati Isusove riječi, riječi kojima je htio zauvijek ostati među nama i u nama.

 Naše ruke i noge su naš prvi doticaj sa zemljom po kojom hodamo, s ljudima kojima smo okruženi, pa ako hoćemo i s našim vlastitim tijelom. I ruke i noge prve su koje se zaprljaju i dijelovi su tijela koje najčešće peremo, ali upravo s njima idemo u susret, s njima grlimo i osjećamo stvari i ljude oko sebe.

 Spajajući izvještaje Posljednje večere vidimo koliko su za Gospodina bile važne upravo naše ruke i noge. Prije večere, Gospodin se saginje nad noge svakog od svojih učenika i pere ih te ih nježno otire ubrusom pokazujući im tako primjerom svoju očinsko-bratsku ljubav koja se prvo izražava po tijelu, upravo kako je i žena grešnica oprala Isusu noge svojim suzama i otrla ih svojom kosom. Nakon toga Isusu svakom apostolu pruža u ruke komadić kruha i čašu vina, svoje Tijelo i Krv, pozivajući ih da i oni tako čine njemu na spomen.

 Uđimo zato i mi u ovu svetu večeru.

 Mi kršćani, zajedno sa Židovima sjećamo se iste a opet tako različite Pashe. Oni stare o kojoj smo čuli u prvom čitanju, a mi nove, Kristove. Sveti otac podsjeća nas na to u svojoj apostolskoj pobudnici o Euharistiji Sacramentum Caritatis – Sakrament ljubavi kaže: „Kao što rekoše sveti Oci, figura transit in veritatem, ono što je označavalo buduće stvarnosti, sada prepušta mjesto samoj stvarnosti“.

 Stara je Pasha imala samo pokazati, predskazati to novo što će Krist donijeti. Pashalno janje – Krista nevinoga, izlazak iz Egipta, iz kuće ropsta – Kristov izlazak iz groba, Uskrsnuće i pobjedu nad grijehom i smrću.

Psalam koji smo čuli također je usko povezan s Pashom. Pjevao se, uz još neke, upravo uz pashalni obred. I Isus ga je pjevao sa svojim učenicima na posljednjoj, pashalnoj večeri. Taj psalam također već predoznačuje novu pashu govoreći o čaši spasenja – Kristovoj čaši njegove krvi.

Tu novu Pashu opisuje nam sv. Pavao u poslanici Korinćanima u novosti Euharistije. Ovaj nam je Pavlov tekst tim dragocijeniji što je najstariji zapisani tekst o euharistiji. Crkva već dvije tisuće godina čini ono što je Pavao rekao na početku: Braćo! Ja od Gospodina primih što vama predadoh. U ovoj se žrtvi koncentrira sve. Mogu su to ljudi danas zaboraviti. Činjenica je da po katoličkom svijetu samo mali postotak ljudi dolazi na nedjeljne svete mise, no ta misna žrtva jest i ostaje centar svakog kršćanskog života, istinske, tjelesne i duhovne veze sa Gospodinom!

Kako Isus čini ovu euharistiju? Nije to obilna gozba to je tek zalogaj i gutljaj vina. S druge strane, još od Izlaska ljudi su vapili, ne za Bogom, nego za punim želucima. Tako je bilo prije, tako je i danas, samo što mi danas nemamo sintagmu hraniti se obilato nego ukusno i zdravo. Mi generacija Ceptera i Taperwera lako zaboravljamo na post, na ovaj komadić kruha i gutljaj vina koji spašava svijet.

Ovom sv. misom velikog četvrtka ulazimo u Kristov čas kako nam svjedoči sv. Ivan. U samo tri prve rečenice sv. Ivan sve nam je rekao. Isus zna što je pred njim, on vlada situacijom. On zna da je došao njegov čas, da je od Oca izašao i da k Ocu ide. On zna da uskoro treba proći sablazan i muku križa i smrtnu tamu groba. On konačno zna tko će ga izdati – jedan od njegovih, njegovih apostola. No, unatoč tome što sve zna o nama ljudima, on nas ljubi – kako svjedoči sv. Ivan, do kraja nas ljubi.

A Isus ne bi bio Isus kada bi to samo govorio, on to i djelom svjedoči. Odlazi i učenicima pere noge – posao sluge koji on, učitelj i predvodnik, s ljubavlju čini.

I time se i mi vraćamo na početak – na naše vlastite ruke i noge. Noge koje su nam dane da pođemo u susret Gospodinu, da se prepustimo njegovim nježnim rukama da nas operu i otaru (pjesma), i naše ruke koje su nam dane da ga dotaknemo pod prilikama kruha, da ga osjetimo na svojim rukama gdje nam se on predaje pun povjerenja, kao malo dijete koje ti se privija na ruke.

p. Antun Volenik

Nastavi čitati »]]>

Dođite i sudjelujte na svim obredima Velikog tjedna!