Propovijed: Tumači
Jeste li već zamjećivali po crkvama male balkone, obično odvojene od oltara, lijepo ukrašene s anđelčićima, križevima i slikama ili kipovima evanđelista?
Nazivaju ih propovjedaonicama i sada su tek muzejski primjerci prošlih vremena, kada su se propovjednici morali snalaziti bez ozvučenja i mikrofona da bi doprli do svojih slušatelja.
Današnja čitanja pomalo nas evociraju na ta vremena. Promotrimo Ezru, promotrimo Isusa; ustaju, čitaju Sv. pismo i tumače ga. Ako ste danas bili u crkvi vidjeli ste isto: svećenika koji je stajao za ambonom, čitao i tumačio evanđelje. Kao da se stoljećima nije ništa promijenilo. Pa u čemu je onda razlika od Ezrina i Nehemijina vremena do danas?
I Ezra i vaš svećenik (i onaj pravi na misi i ovaj virtualni koga trenutno čitate) danas govore o drugome; Isus o sebi samom!
Ova knjiga, ove riječi koju smo čuli u čitanjima sve se to ispunja u Isusu. Isus je živa Riječ, Isus je središte vremena i svemira.
Gledajući naše ambone i propovjedaonice možemo lako zamisliti Ezru kako na drvenom besjedištu podignutom za tu zgodu katehizira, kako ohrabruje narod, koji je upravo pod Nehemijinim vodstvom izgradio novi Jeruzalem, ali je još uvijek izgubljen i uplašen nakon vremena progonstva.
Ali možemo li zamisliti Isusa kako ulazi u sinagogu u Nazaretu, gdje bijaše othranjen? Pred njim su samo muški, među njima možda i njegovi vršnjaci s kojima se igrao u djetinjstvu. Svi su se okupili na šabat – subotnju molitvu, čiji je glavni dio bio čitanje i tumačenje prvenstveno Tore - Petoknjižja, a onda i drugih dijelova židovske Biblije - Prvoga Zavjeta.
Evo nam opet našeg dragog proroka Izaije. Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! Pokušajmo zamisliti Isusa koji oprezno i pun poštovanja uzima svitak na kojem je zapisano ovo proroštvo, čita ga i zaustavlja se neposredno pred retkom koji glasi: i dan odmazde Boga našega.
Isus dolazi u snazi Duha posvjedočiti svijetu da ga Bog voli i ima sućuti nad njegovim slabostima, bolestima i problemima.
Njegovi slušatelji slušaju ga zaneseno; Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. Ponosni su da je, eto, jedan njihov suseljan postao tako mudar učitelj. No, u trenutku kad shvate što on zaista tvrdi: ja sam zaista ispunjenje, Mesija, znak osporavani, kad ih, u nastavku svoga govora, podsjeti na nevjeru njihovih predaka i Božje izabranje raznih pogana, nežidova - oni to ne mogu podnijeti i žele ga ubiti.
Svake nedjelje kod se rasklapa ova knjiga – kad se On čita, On nam postavlja i to, provokativno, pitanje.
Možemo li mi uvijek svoga Isusa prepoznati kao Mesiju, ispunjenje i središte svoga života, Boga moga djetinjstva i Boga moje sadašnjosti, mojih razočaranja, padova i problema, Boga čija je radost moja jakost?
To je jedan od razloga zašto se Isusa ne može doživjeti a još manje opisati uniformno, kao neki suhi povijesni izvještaj o velikoj povijesnoj osobi. Oni koji su išli za Isusom i slušali ga sigurno su ga različito doživljavali. To svjedoče i evanđelisti, njihova četiri izvještaja. Ovu godinu započeli smo s onim Lukinim koji je nama i svim Teofilima (Božjim prijateljima) koji budu čitali njegovo evanđelje pokušao dati svoj odgovor na pitanje 'Tko je Isus Krist?'.
To pitanje trebalo bi zanimati sve kršćane. Traženje odgovora na to pitanje trebalo bi ih vezivati u nadvladavanju svega ljudskoga što ih razdvaja. U sredini smo molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Prepoznajemo li u Pavlovom tekstu, koji smo danas čuli, sliku Kristove Crkve? Shvaćamo li da je ona duboko ranjena, sakata, amputirana za svaki svoj dio koji živi odvojeno i čezne da opet bude cjelovita?
Moto ovogodišnje Osmine glasi upravo "Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!" riječi kojima evanđelist Marko opisuje ono isto što smo danas čuli kod Luke. No, kad danas govorimo o ekumenizmu, zbližavanju kršćanskih crkava, govorimo puno više o zajedničkim akcijama nego samo o jednom godišnjem susretu za sjedinjenje nakon kojeg se svi raziđu na svoju stranu i ostaju utaboreni i (polu)neprijateljski jedni prema drugima. Svijet u kojem živimo, svijet koji više-manje otvoreno prezire i ismijava kršćanske vrijednosti i svetinje upozorava nas da je ovo naše vrijeme pravo vrijeme za takvu suradnju, na zajednički rad oko Kristova kraljevstva.
Neka nas i ovaj Oče naš podsjeti da nam je svima Isus navijestio da molimo zajedničkog Oca, čistih ruku bez mržnje i osvete.
p. Antun Volenik
objavljeno:
23.01.2010.