Propovijed: Ja to u biti ne živim
Kada god pišem ova svoj razmišljanja nad nedjeljnim čitanjima vidim kako je lako govoriti općenito, prepričavati ono što u njima nalazimo. Puno je teže o svemu tome govoriti u prvom licu – kao npr. ja to ne razumijem,
4. nedjelja kroz crkvenu godinu
za mene je to teško prihvatljivo, ili ne daj Bože, ja se sa time ne slažem ili ja to u biti ne živim. Najteže mi je, kada potaknut svetopisamskim čitanjima osjećam da trebam progovoriti o negativnim stvarima u vlastitoj Crkvi, u vlastitoj redovničkoj obitelji ili vlastitom narodu. To redovno niti ne činim jer se bojim reakcije i posljedica onih koji bi se mogli naći prozvani.
U svoju obranu mogu samo reći onu biblijsku nisam prorok ni proročki sin, no reći istinu o sebi i drugome nije bilo lako niti pravim prorocima poput Jeremije iz čije smo knjige slušali današnje prvo čitanje. Njegov primjer nije usamljen. Svi starozavjetni proroci u najvećem dijelu svog djelovanja ustajali su protiv službenog establišmenta kraljeva i službenog svećenstva koji je lako silazio s božjeg puta tražeći više i bolje za sebe. Zbog toga su svi bili proganjani i u stalnom sukobu sa službenom politikom.
Jeremija je paradigma toga trpljenja i proganjanja zbog toga što upozorava i narod i vlast na opasnost koja se sprema. On živi u vremenu pred i za vrijeme najveće katastrofe starozavjetnog židovstva – babilonskim progonstvom koje započinje kada babilonski kralj Nabukodonozor osvaja Jeruzalem.
I kao što je Isus u svoje vrijeme plakao nad Jeruzalemom koga su vrlo brzo nakon njegove smrti i uskrsnuća razorili Rimljani, tako tuguje i Jeremija. On nije onaj koji navlači nesreću na narod, kako ga želi predstaviti ondašnja službena politika nego je on onaj koji pred opasnošću koja prijeti cijelom narodu, koji se nimalo ne mijenja i ne želi čuti upozorenja, koji nosi u svom srcu svu tugu koju će donijeti predstojeći krvavi događaji.
Još jedan velika sličnost – obojica su bili ljudi koji u jednom trenutku priznaju Bogu da ih ta zadaća nadilazi – na Jeremijine riječi: ne mogu govoriti dijete sam Bog odgovara ohrabrujući riječima koje smo danas čuli. Isusu u Gesemaniju potrebna je ista ta topla i snažna Očeva riječ da izvrši svoju poslanje do kraja.
Upravo kao prorok Isus dolazi u svoj grad Nazaret - sjetimo se evanđelja prošle nedjelje. No on je još više, on je ispunjenje proročkih riječi čuli smo prošle nedjelje – danas se ispunilo sve ovo što vam još odzvanja u ušima.
Danas čujemo kako Isus ide i korak dalje: ne samo da je on Mesija, ispunjenje proročkih riječi za Izrael, nego i za sav svijet. Upravo na starozavjetnim događajima Isus im to i pokazuje. Prorok Ilija koji se, skrivajući se od osvete kraljice Izabela, svraća k ženi poganki u Sarfati Sidonskoj; prorok Elizej koji liječi neprijateljskog vojvodu i naravno pogana Namamana od gube.
A to je naravno za njih previše, oni to ne mogu vidjeti, ostaju zasljepljeni i žele ga ubiti. Zaljepljenost onim na što smo navikli, naša želja da se ne mijenjamo da ostanemo isti, naše čvrsto zatvorene uši pred novošću Kristove poruke ogledaju se u ponašanju ovih Nazarenaca.
Riječ Božja ima više nivoa – možda će nam se jedan otvoriti uz knjigu koja nam je bila lektira u osnovnoj školi - Galeb Jonathan Livingston. Mladi galeb koji je shvatio veličinu i ljepotu letenja i to pokušao objasniti svom jutarnjem jatu kome je pripadao. No jato ga nije prihvatilo jer su se bojali promijeniti. Njima se bilo draže i dalje vući za ribarskim lađama umjesto poletjeti dalje i više mogućnost koju svaki galeb ima a rijetko koji ju koristi. Galeb Jonathan živio je kao prognanik cijeli život, ali postepeno je oko njega raslo jedno novo jato, jato koje je željelo naučiti letjeti. Ukoliko vam se i na sam spomen školske lektire diže kosa na glavi ili ukoliko jednostavno nikada niste čuli za tu knjigu, možda vam dobro poznata pjesma približi ljepotu i slobodu galeba nad morem.
U ovom evanđelju desilo se baš to; matična sredina, matično jato odbacuje Isusa, on će sada živjeti kao prognanik – nema gdje ni glavu nasloniti, sam će to reći. Ali oko njega će se postepeno početi skupljati jedno novo jato, koje želi naučiti i slijediti njegov nauk.
A koji je to nauk? Znamo da je Isus sve one puste propise i zakone zbog kojih njegovi suvremenici nisu mogli vidjeti u njemu Mesiju sveo samo na dva: Ljubi Boga i ljubi bližnjega. Nauk izuzetno jednostavan i svevremenski.
Bolji komentar tome nauku od onog koji nam danas daje sv. Pavao apostol teško da možemo igdje naći. Siguran sam da ste već puno puta čuli taj Himan ljubavi ali ako ga zaista čitamo u toj novoj snazi Božje ljubavi koja nam daje da se mijenjamo i rastemo, poletim te riječi će nas ponovo zapanjiti.
Sv. Ignacije na početku svojih duhovnih vježbi u dijelu koji se zove Načelo i temelj poziva čovjeka da Boga štuje i ljubi jer ga je ovaj stvorio. I tada slijede jedna za drugom meditacije duhovnih vježbi koje opet završavaju jedinstvenom meditacijom o ljubavi.
I kada tako zadivljeni stanemo pred otajstvom Božje ljubavi ostaje nam ustvrditi i s Pavlom i s Jeremijom: Dijete sam, nejak sam. No uvijek ostaje i poziv na rast, poziv na jačanje u ljubavi Božjoj ljubavi kojoj je Krist navijestio i pokazao a mi pozvani osjetiti, biti njime zahvaćeni i dignuti do ljudskog dostojanstva koji se nalazi u onom tko nas je i stvorio u ljubavi – Ocu nebeskom.
p. Antun Volenik
objavljeno:
30.01.2010.