Propovijed: Guilty

 Je li Petar imao što konkretno na duši? Možemo pretpostavljati svašta no teško je povjerovati da bi se bez neke dublje životne "dubioze" iz Petrove duše izvio takav krik.

U današnjem smo evanđelju čuli kako je Petar upoznao Isusa. Rastat će se s njim u još dramatičnijim okolnostima. Nakon vlastitog kukavičluka i zatajenja, kada ga Isus iznenadi s još jednim čudesnim ribolovom, u suzama će stati pred Isusovu ljubav koja ge ne odbacuje i ne optužuje.

Od svih apostola Petra najbolje poznajemo. Njegove reakcije, njegove riječi odaju odlučna i temperamentna čovjeka, poštovan od ostalih Kafarnautskih ribara, vjerojatno i zauzetog oca obitelji koji misli čak i na svoju punicu. Petar je muškarac u najboljem smislu te riječi. Petar je i pobožni Židov odan otačkim tradicijama toliko da će ga to dovesti u raspravu s jednim drugim vatrenim temperamentom – onim Pavlovim. Iako će mu se tada, kako sam kaže, Pavao u lice usprotiviti jer nije bio dosljedan kada je bila u pitanju sloboda od židovskog Zakona u današnjem drugom čitanju vidimo kako i Pavao pokazuje svojim Korinćanima Petrovo prvenstvo – ukaza se Kefi, zatim dvanestorici.



Što sam stariji bolje razumijem Petra. Vjerujem da je Isus ušao i u lađicu moga života. Ne mogu navesti točno vrijeme i mjesto, ali znam da je pozvao i mene da izvezemo na pučinu. Bio sam jako ponosan što je eto izabrao baš mene za svoje društvo (pa sam se eto, čak i formalno, našao u družbi Isusovoj) sve do trenutka kad je trebalo učiniti nešto u njegovo Ime. Tada, bilo da se mreže moga života čudesno ispune, a još više i češće kada su poluprazne dođe mi da ponovim se Petrom – ne trudi se samnom, idi drugome, razočarat ću te jer sam slab i grešan. Znam vrlo dobro da nisam jedini koji u kritičnom trenutku promisli takve stvari. Što je čovjek bliži Gospodinu, u svakodnevnom životu bio on obiteljski, profesionalni ili čisto privatni, ma koliko bili svjesni svojih kvaliteta, ostaje ono nešto što nas nadilazi i zbog čega se bojimo krenuti do kraja i sigurno uz Gospodina. Valjda su zato moja subraća isusovci u jedan važan dokument o identitetu našega Reda stavili definiciju: Isusovac je čovjek grešnik…. Tješi me da sam, barem u nečemu, sto posto isusovac.

Naravno, i kršćanina najjednostavnije možemo opisati istom definicijom: Kršćanin je čovjek grešnik. Kada spojimo obje definicije vidimo da nismo daleko od onoga što je, prije puno stoljeća rekao prorok Izaija: Jao meni, propadoh jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam… .



I tako bi smo mogli još dugo analizirati grijeh, nečistoću našega života ukapajući se sve više u takvo stanje. No umjesto toga, vratimo se malo Pavlu i rečenici koja se nalazi pri kraju današnjeg drugog čitanja uzeta iz poslanice Korinćanima. On, progonitelj crkve, najmanji od apostola, postaje apostolom po milosti Božjoj i formulira to riječima – milošću Božjom jesam što jesam. Ne znam da li ste ikada zapazili jednu zanimljivu formulaciju koja se nalazi u Hvalospjevu uskrsnoj svijeći – slušamo ga svake Velike subote na uskrsnom bdijenju. Hvalospjev pjeva: O zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi. O sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja. Poznati O felix culpa u latinskom izvorniku. Puno sam se puta pitao zašto Bog dopušta grijeh, pad, napast u ljudskom životu. Odgovor sam, naravno, našao blizu, tu, u samom sebi. Jer upravo tamo gdje (po meni) najviše i najdublje padam istovremeno najdublje doživljavam Boga. Naime, otkrio sam da je upravo to moje privilegirano mjesto susreta s Gospodinom, tu ga najžarče molim, tu mu vapim, tu me on poučava i daje mi najdragocijenije darove kršćanstva – poniznost, otvorenost i strpljivost (zbog ovog zadnjeg često padnem razred, ali Bog je tako strpljiv učitelj).



Dugo vremena trebalo mi je da se pomirim s takvom Božjom pedagogijom, ali shvativši ju i počevši prihvaćati sebe i u onim dubinama koje, po mome mišljenju, Bog možda ipak nije trebao staviti u mene, sada mogu uzviknuti s uskrsnom liturgijom: o felix cuplpa, o sretna li grijeha.

Ostaje mi/nam tek životna borba - da milost Božja ne bi bila uzaludna – kako kaže Pavao, ali to više ne predstavlja tako veliki problem. Pomiren sa sobom i s Gospodinom mogu čuti njegov "Ne boj se. Usudi se još jednom baciti svoje poderane mreže, a ja ću se potruditi za ulov u pravo vrijeme – i za tebe i za tvoje."

Podsjetimo se kako nam je o tome govori Ivan Pavao II.



p. Antun Volenik
objavljeno: 06.02.2010.